Monika Ponjavić: Igra prestola – Sve ono što činimo zarad ljubavi

U posljednjoj epizodi smo nakon, slobodno se može reći, godina čekanja dobili ono što smo željno iščekivali, a to su brojni susreti likova sa kojima smo se povezali i zajedno prošli toliko toga.

Druga epizoda osme sezone skoncentrisala se na intenzivno zatišje pred burnu i toliko najavljivanu spektakularnu bitku za Zimovrel. Svi putevi su se slili u prestonicu Sjevera, donoseći sa sobom onoliko vojske slobodnog svijeta koliko je spremno za njega da se bori, uključujući osim trupa Sjevera i vojske Neukaljanih, Dotrakija, kao i dva zmaja. Ova alijansa treba da se suprotstavi vojsci Kralja Noći i svih onih umrlih koji su joj se sada pridružili. Iako naizgled unaprijed izgubljena bitka, odbrambene snage sada krasi optimističan duh i svijest da je ovo jedini način da se ostvari bilo kakav otpor neminovnoj propasti Vesterosa i nastupanju Beskrajne Noći.

Jedini lik koji ovu prijetnju nije shvatio dovoljno ozbiljno, a prije svega od sljepila sopstvene pohlepe i gotovo lude želje za osvetom je aktuelni vladar Sedam Kraljevstava, kraljica Sersi Lanister, koja je pogazila svoju zakletvu i ipak zadržala vojsku od učešća u odbrani svijeta od nepregledne nemrtve vojske. Njen brat Džejmi je ipak odlučio da svoj zavjet ispoštuje, te ova epizoda počinje njegovim svojevrsnim suđenjem pred kraljicom Deneris, zaštitnikom Sjevera Džonom i gospom od Zimovrela Sansom. U određenoj paraleli sa suđenjem Tirionu u četvrtoj sezoni, sada vidimo optuženog Džejmija kojem mlađi brat stiže u pomoć, dok završnu riječ i poštedu uspijeva da izvojuje Brijena od Oporja, teško sakrivajući intenzivne emocije prema Džejmiju. Njihov kasniji susret u pripremama za odbranu zamka još više prikazuje izuzetnu bliskost ova dva lika, koja se na diskretan način provlači kroz redove priče o postavci vojske.

Mnogi susreti u ovoj epizodi podsjećaju na neke komične komentare ranijih sezona, koji “Igru prestola” opisuju kao “gomilu sastanaka u kostimima”, te su dijaloške scene glumačkih parova gotovo cijela epizoda. U nizu ovih “sastanaka” zateklo se i dosta nevješto napisanih dijaloga, koji u nekim momentima izgledaju banalno, prenaglašeno ili prosto sentimentalno, tako da se uveliko osjeća ideja pisaca da naprave jednu veliku dramaturšku pauzu u kojoj gledaoce pune emotivnim nabojem i pozitivnom energijom, kako bi je samo u sljedećoj epizodi sasjekli “šokantnim” pokoljem likova, te tako izazvali jake reakcije. Koliko je ovo iznenađujuće i šokantno, veliko je pitanje, pogotovo uzevši u obzir količinu najava da će “većina vaših omiljenih likova nastradati”. Ostalo je da se nadamo da će ti isti pisci ipak proizvesti nešto sadržajnije od jedne vrlo poznate forme filmskog teksta, koja možda ne pada odmah na pamet, ali je gotovo identična – forma horora. Tu takođe imamo vrlo često ansambl likova za koji znamo da će se svesti na obično dvoje glavnih, pa nas zanima kako će se to tačno odigrati, ne razmišljajući mnogo o tome šta tekst želi da kaže, ako išta. U tom smislu, rasplet ovako kompleksne priče kao “Igra prestola” trebalo bi da ponudi nešto mnogo dublje, značajnije i autentičnije od prostog rezultata izraženog u broju i odnosu žrtava.

Primičući se kraju sezone, svjedoci smo mnogih referenci na početak cijele priče, pogotovo u razvojnim putanjama likova i scenama u ogledalu (Džejmi i Bren, Džon i Arja, dolazak kraljice Deneris i dolazak kralja Roberta i tako dalje). Ove reference su tu da nam pokažu koliko su određeni likovi evoluirali u odnosu na svoje početke i koliko su sada stvari drugačije i u drugačijem kontekstu. Na sličan način se može i osjetiti Martinov autorski omaž Tolkinu kroz reference koje su takođe tu da iskažu veliko poštovanje ocu epske fantastike, ali i da zauzmu svoj autentičan i originalan stav u novom vremenu i novom kontekstu. Tako sada vidimo jednu savremenu interpretaciju bitke za Helmov ponor, koja je krasila drugi dio trilogije “Gospodara prstenova”, i koja sada želi da podigne ljestvicu još više. Vidimo takođe i direktne reference u vidu citata, od kojih je najpoznatije zazvučao onaj kada Džora Mormont od Sema Tarlija prima porodični mač Heartsbane i izjavljuje kako će ga koristiti “da bi zaštitio zemlje Ljudi”, ali u karakterističnoj formulaciji “to defend the realms of Men”, sa sintagmom koju u “Gospodaru prstenova” često čujemo od Gandalfa, Aragorna i Elronda. Uzimajući sve ove reference u obzir, a sjećajući se kraja Tolkinovog magnum opusa, ne možemo a da se ne zapitamo kako “Igra prestola” želi da odigra svoje veliko finale, ali to će biti tema za neke kasnije epizode.

Iako je ova epizoda bila krcata kičastim replikama i pomalo nategnutim dijalozima, mislim da su svi ljubitelji pronašli izuzetno zadovoljstvo u nečemu čega do sada nije bilo mnogo, a to je prije svega činjenica da su se svi omiljeni likovi našli odjednom na istom mjestu, sa istim ciljem i misijom, i jedni uz druge, koliko god se bezizlaznom činila situacija, a što je ilustrovano rečenicom “Iako ćemo vjerovatno svi izginuti, bar ćemo izginuti zajedno”. Pretjerano sentimentalno, ali ipak nekako u skladu sa monumentalnošću nadolazećeg kraja. Druga stvar koja je ovu epizodu uprkos pomalo dosadnoj dramaturškoj i režijskoj formi beskrajnog niza kratkih dijaloga učinila pitkom je humanost malih momenata između likova koji se još više zbližavaju suočavajući se sa gotovo neminovnim krajem, te tu isplivavaju najprostije emocije kroz konačno otjelotvorenje ljubavi između Arje i Gendrija, njen sada topliji razgovor sa Sandorom, Sansa i Teon koji ćutke večeraju zajedno, ali možda najsimpatičnije u sceni sa Tirionom, Podrikom, Brijenom, Tormundom, Davosom i Džejmijem, koja nakon sjajnih humorističkih momenata kulminira Džejmijevim imenovanjem Brijene u red vitezova Vesterosa, koje bi u svakoj situaciji osim ove djelovalo pretjerano. Međutim, njen izraz lica nakon što ustaje kao Ser govori više o odnosu sa Džejmijem i opštoj emotivnoj atmosferi koja će samo nekoliko trenutaka nakon toga biti prekinuta ledenom stvarnošću dolaska Bijelih Šetača.

Najgore od epizode

– Objelodanjeni motivi Kralja Noći koji, ako je istina ovo što smo čuli, zvuče krajnje banalno. Činjenica jeste da je meta Kralja Noći Bren Stark, odnosno Trooki gavran, ali razlog zbog kojeg se Trooki gavran, ovdje shvaćen kao kolektivna memorija čovječanstva što jeste poetično, mora ubiti vrlo je površan. Jer ukoliko je cilj Kralja Noći, kako su to u seriji prikazali, “vječna tama”, šta će se desiti nakon što Kralk Noći pokori Vesteros? Njegov prelazak u Esos gdje želi da učini istu stvar? Na kraju, bez obzira na sve što nam je obećano, Kralj Noći i kompletna rasa Bijelih šetača svedeni su na bezumno zlo koje, po komandi Djece šume, žele da unište čovječanstvo i taj podatak…šta da vam kažem, za mene, to je najveće razočarenje ove epizode.

– Jedan kadar Duha, iz prikrajka. Vala ako će ga ovako uvoditi u priču, bolje da ga ostave na miru. Ionako smo svi potpuno zaboravili njegovu ulogu i poentu u ovoj priči.

– Banalizovanje Tiriona koji sa svakom scenom postaje sve gluplji i gluplji.

– Suđenje Džejmiju Lanisteru. Uopšte mi nije jasno ko je i zašto napisao ovu scenu na ovakav način. Toliko stvari se moglo reći za i o Džejmiju, toliko je potencijala bilo u Brenovom novom liku, toliko u Brijeninom…ne znam. Nije mi jasno. Nije mi jasna odluka da se takvi dragocjeni momenti propuste kao što mi nije jasna Deneris koja iz scene u scenu mijenja stav i mišljenje o liku i djelu svog oca. Kako joj kad odgovara. Ništa mi vezano za način na koji je ova scena napisana nije jasno.

– Činjenica da je dijalog koji dovodi do konačne odluke o dva važna pitanja – pitanje Sjevera i pitanje Prestola – naglo prekinut u ključnom trenutku. To ponovo Deneris, ovaj put ni krivu ni dužnu, stavlja u potpuno usiljenu situaciju prema kojoj se za nju sprema sudbina ili lude kraljice ili kraljice koja je mogla i imala sve, a na kraju je ipak, kontra svega što je zastupala, svedena na zaljubljenu ženu. Kakvo razočarenje.

– I još mnogo toga, ali da ne opterećujem tekst.

Najbolje od epizode

– Odnos Džejmija Lanistera i Brijene od Oporja, novog viteza Sedam kraljevstava.

– Uvođenje pjesme “Jenny of Oldstones” kao jedan mali poklon fanovima knjige. Dženi je bila žena Dankana Visokog, nasljednika kralja Egona V, koji je zbog ljubavi prema ovoj ženi abdicirao sa prestola. Ono što je važno da se kaže jeste da je Dženi bila prijateljica sa takozvanom “Vješticom šume” (Woods witch, ne znam tačan prevod) koja je zaslužna za proročanstvu o Obećanom princu, odnosno Azoru Ahaiju, prorekavši da će Princ doći iz Erisove i Raeljine loze.

– Male scene, mali momenti i susreti koje smo dugo očekivali.

– Nagovještaj da će se u sljedećoj epizodi konačno nešto značajno desiti.

Najbolji citat: “The things we do for love”

SrpskaCafe.com

Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.