Prvi kvartal ove godine je za nama i dijagnoza nije dobra. Ona muzička, o ostalim na nekom drugom mjestu.
Tačno je da je kraj godine taj kad muzička industrija tempira ona ključna izdanja, ali ne bi smjelo biti da mi koji smo svakodnevno prikopčani na infuziju dobijamo kvalitet tek sporadično, kap po kap.
Srećom, a tako to biva i u realnom životu postoje neke gracije koje spašavaju stvar. To je doduše u koliziji da se tom rabotom, dakle spašavanjem bave vitezovi ili barem konjica, ali stvari su svakako odavno izokrenute naglavačke, pa što onda praviti problem i od toga.
Prije svih tu je Yola iz Bristola, England. Iako taj grad primarno vežemo za velike Massive Attack, Portishead ili Trickyja, ona je svoj put ka izlasku iz anonimnosti potražila u jednoj drugoj muzičkoj prestonici, sa druge strane Bare. Nashville već odavno nije samo prestonica countryja, postoji tu jedna sjajna plejada izvođača nad kojom bdiju veliki producenti poput Davea Cobba ili onih koji su podjednako producenti i autori kao Jack White ili Dan Auerbach iz The Black Keys.
Ovaj drugi je producent Yolinog debitantskog albuma “Walk Through Fire” koji je, bez ikakve dileme nešto najbolje što se pojavilo ove godine. Produkcija je, očekivano moćna i daje Yolinim izuzetnim pjesmama onaj šmek kakav smo znali naći samo na klasičnim albumima iz šezdesetih i osamdesetih. Kad ovo pročitate možda ćete pomisliti da se radi o nečem bremenitom i komplikovanim, ali lakoća je ključna riječ za razumijevanje ovog albuma. Nešto što ove godine slabo isplivava na površinu muzičkog okeana,
Nešto bliže onom što smo navikli iz Nashvillea nalazimo na albumu “No Saint” Lauren Jenkins kojoj je to takođe debitantski album. Lauren je sve osim debitant na estradi budući da se bavila glumom. Pjesme na albumu su prilično konvencionalne i klize ka mainstreamu, ali uz vrhunsku produkciju, njen pomalo pregorjeli glas i veličanstvenu naslovnu pjesmu daju sasvim dovoljno razloga za uživanje i očekivanja novih poslastica u budućnosti.
Treća debitantkinja u nizu, nije samo neobičnog imena, Nilufer Yanya, već na svom albumu “Miss Universe” nudi pomjereni pop sa primjesama jazza, grungea, soula, Pixies, da ne nabrajam dalje šta je sve smiksala u ovaj koktrel, djevojka od svega 23 godine. To nikad ne biste zaključili dok slušate sa kojom suverenošču šeta kroz različite žanrove. Utisak dodatna pojačava zrelost kojom tretira teme koje ne biste očekivali od nekog u njenom dobu. Miss Univerzuma? Sa ovakvim pjesmama i glasom, lako moguće.
Da ne bude da sav kajmak pokupiše nove cure pobrinula se jedna malo starija, Jenny Lewis, koja je nakon razlaska sa Rilo Kiley, izbacila nekoliko gotovo savršenih albuma. Sada je red na “On the Line”. Makar dobacuje za stepenicu niže u odnosu na prethodne, to je i dalje moćan pop-album sa nekoliko sjajnih pjesama, a i lista gostiju je stelarna. Ringo Star, Don Was ili Jim Keltner su dovoljno velika imena da su samo prošetali kroz studio, ali je Ryan “Čupko” Adams taj koji je produkcijom dao pečat ovom albumu. Nema ovdje instantno zaraznih poput “Silver Lining” ili “Head Under Water”, ali već drugo slušanje će vas usisati. Da se ne lažemo i omot albuma, koji kao da je nastavak prvog albuma “Bijelog dugmeta”, pomaže tom utisku.
Da rezimiramo, dame su bacile rukavicu, sad je na kavalirima da je pokupe.
SrpskaCafe/Nebojša Ristić
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.