Monika Ponjavić: Igra Prestola – Vrijeme vukova

“Igra prestola” sinoć je, nakon osam godina, završena, čime je obilježen istorijski trenutak za televiziju, te napravljen presedan u oblasti književnosti jer je publika po prvi put saznala kraj knjige tako što je pogledala kraj serije.

Koliko je poznato, kraj “Pjesme leda i vatre”, Džordža R.R. Martina, je, manje-više, upravo ono što smo dobili tokom posljednje episode, međutim, način na koji će se do takvog kraja doći je, vjerujem, Martin zamislio nešto drugačije, zbog čega će knjige uvijek imati prednost, jer upravo taj put do kraja i jeste jedan od dva razloga zbog kojeg su se fanovi “Igre prestola” tokom posljednjih sedmica digli u pobuni i u stotinama hiljada potpisali peticiju za ponovno snimanje osme sezone.

Put koji je, kako sam pisala u prethodnim tekstovima ove sezone, brz i ishitren i usljed toga nelogičan, djelujući na momente čak kao da su ga pisale različite grupe autora koje tokom ovog procesa uopšte nisu komunicirale između sebe. Takva situacija i ne bi bila toliko iznenađenje s obzirom da govorimo o medijumu televizije, gdje je, kao i u oblasti filma, produkcija ništa drugo do biznis, a upravo scenario njegov najskuplji element. Režija, specijalni efekti, muzika, scenografija, kostim, gluma i slično, svi ovi elementi su, iako ovdje kvalitetni, jednostavniji za proizvesti od teksta, koji je danas, u opštoj nestašici ideja, prisvajanja i prilagođavanja, adaptacija i generalno eri nedostatka originalnosti, ipak ono što na kraju pravi razliku, što od produkcijski dobre serije pravi onu koja će se u istoriju upisati kao najveća. Koliko se to desilo “Igri prestola”, ako ćemo suditi samo na osnovu njenog kraja, nisam sigurna.

Drugi razlog za revolt fanova sveden je na lik Deneris Targarjen i njeno naizgled “iznenadno ludilo”. Kako je moguće da je Deneris Targarjen, ikonični lik ove sage, majka zmajeva, lomitelj lanaca, pravedni oslobodilac potlačenih u samo jednoj epizodi okrenula ploču i iz plemenitog monarha, velikog srca, prerasla u beskrupuloznog tiranina čiji je primarni, ali i jedini cilj, bio sjesti na gvozdeni presto svojih predaka, bez obzira na visinu cijene koja se za taj čin plaća? Odgovor na to pitanje je vrlo jednostavan – Deneris Targarjen je oduvijek bila tiranin. U to nikada nije bilo sumnje. Barem ne u mojim očima i, ako ste čitali moje sedmične prikaze epizoda proteklih pet godina, onda znate i zašto. Ali evo, ukratko.

Od samog početka ove sage na uvid su nam date lične perspektive glavnih likova, od kojih su Stanis i Džon za cilj imali da nam prikažu druge strane iste ideologije. Stanis i Džon su, od svih likova sa kojima smo se tokom ove priče upoznali, imali najviše toga zajedničkog sa Deneris Targarjen. Džon, čija je porodica takođe pobijena (što od strane Targarjena, što od strane Lanistera i Boltona, između ostalih), koji je život vodio u određenoj vrsti izgnanstva, lišen identiteta i istine o svom porijeklu, koji je uvijek nastojao da bude dobar i pravedan, da se bori protiv predrasuda i pomogne potlačenima, koji je zarad toga na kraju krajeva dao i svoj život, je, načinom svog djelovanja i vladanja, sve ono što Deneris nikada nije mogla biti, jer se prije svega radi o različitim karakterima, a zatim i o odgoju. Deneris je odgajana kao jedan od posljednjih nasljednika velike loze osvajača sa mišlju da je gvozdeni presto njeno pravo po rođenju (nakon Viserisove smrti), dok je Džon odgajan kao kopile, kao izgnanik, koji je trebalo da se zadovolji prilikom da uopšte bude pozvan da sjedne sa svojom porodicom za isti sto u prisustvu kralja, nešto što Džon u seriji nikada nije dobio.

Sa druge strane, Stanis, takođe dijelom Targarjen, je, kao i Deneris, smatrao da je presto njegovo pravo rođenjem, a tim i dužnost, uzevši u obzir da Robert nije imao zakonite djece, te da je Stanis, kao sljedeći u redu, njegov zakoniti nasljednik, a ne Renli. I Stanis i Deneris su, oboje iz različitih razloga, ali njima jednako važnih, dopustili brutalna ubistva svoje braće, te paljenje ljudi zarad proročanstva, ali i kao način kazne za izdaju ili odluku da im se ne pokori. Oboje, duboko vjerujući u svoju važnost, u sudbinu, u predodređenje i osjećaj pravde, koračali su neustrašivo naprijed, osvajajući i paleći sve pred sobom. Ko god im se našao na putu bivao je uklonjen i uništen, ko god je odlučio da im se ne pokori bivao je živ spaljen. Deneris je ubila Rendila i Dikona Tarlija, zaklete prvo kući Tajrel, a zatim i Sersi Lanister, njihovoj zakonitoj kraljici. Stanis je ubio Mensa, samoprozvanog Kralja iza Zida. Razlika u prikazu Deneris i Stanisa, međutim, svodi se na činjenicu koju je Tirion u svom govoru tako lijepo sublimirao, da su svi likovi koje je Deneris na svom putu ubila suštinski bili zli, pa čak i Rendil i Dikon Tarli, sa čijim smo pozadinskim pričama jedino bili upoznati, uključujući i Viserisa. Svi ostali su bili tu više kao neki šum iza kulisa, neki sporedni likovi svedeni na čisto zlo, sa čijim se pričama nikako nismo mogli poistovijetiti, iz prostog razloga jer ih nismo dovoljno poznavali, što nije bio slučaj sa likovima koje je ubijao Stanis Barateon (Renli, Širin, Mens…).

Najbolji primjer za to je Miri Maz Dur, vještica iz prve sezone koju je Deneris prvo spasila, a zatim živu zapalila na posmrtnoj lomači Kala Droge. Miri Maz Dur, kao idealni predstavnik nevinih ukinutog glasa je ovdje, a zarad veličanja i pravdanja lika Deneris Targarijen, svedena na čisto, jednoobrazno zlo koje je “zaslužno ne samo za smrt Kala Droge nego i malog Rege, njihovog sina”. Međutim, istina je nešto drugačija, jer, kadamalo bolje razmislite, ego Kala Droge je zapravo ono što je ubilo Kala Drogu. Da nije bilo ega, Kal Drogo se ne bi nasadio na oštricu noža, niti bi za posljedicu dobio infekciju koja ga je naposlijetku i ubila. Miri Maz Dur, žena koja je divljački silovana nekoliko puta od strane Drogove, a samim tim i Denerisine vojske, čiji je narod pobijen, a selo zapaljeno, je u suštini jednako tragičan lik. Tragičan, ali iskren, jer Miri Maz Dur ni u jednom momentu nije tvrdila da će njene vradžbine doći bez cijene. Naprotiv. Samo se smrću može platiti život. I tako je i bilo. Tri života za tri zmaja. Bez Miri Maz Dur, Drogon, Rejgal i Viserion nikada ne bi ugledali svjetlost dana, niti bi priča dobila svoj zamajac. A najvažnije od svega, Deneris je od samog starta bila upoznata sa cijenom i u cijelu ovu priču ušla je svjesna rizika. Očekivanja su bila, međutim, nešto drugačija, jer Deneris je očekivala da će dobiti muža nazad, a zapravo je dobila tri zmaja, dok je Miri Maz Dur upravo zbog toga nepravedno otišla u istoriju kao “zla vještica koja je izdala Deneris i samim tim zaslužila smrt koju je na kraju i dobila.” Istina je, ako počnemo posmatrati stvari iz njene perpsektive, ipak nešto sasvim drugo.

I upravo to i jeste problem osme sezone, jer su se ovakvi postupci Deneris Targarjen, dajući joj nepoznata lica neprijatelja, čija se djela mogu lako interpretirati kao zlodjela, iz sezone u sezonu pravdali od strane pisaca, da bi se tek tri epizode do kraja počeli sagledavati u pravom svjetlu. Jer njeni neprijatelji sada konačno imaju poznato lice kroz lik Džona, Verisa, Sanse, Tiriona Lanistera, Džejmija, Arje Stark… I sada se prvi put možemo ne samo poistovijetiti sa njenim neprijateljima, nego i vidjeti dokle želja za tronom seže na prestravljenim licima nevinih i djece koji su, bježeći u strahu za život, tokom prošle epizode živi zapaljeni na ulicama Kraljeve Luke, što je sada prikazano vrlo eksplicitno i prvi put iz njihovog ugla. Njen govor, o oslobađanju ljudi Kraljeve Luke (od njihovih života) i namjeri da to uradi svima u Vesterosu, u odjeći koja neodoljivo podsjeća na nacističku uniformu, ne razlikuje se mnogo od svih onih govora koje je do sada održala. Razlika je samo u ljudima koje je ovaj put odlučila osloboditi. Ljudima, sa kojima smo do sada proveli toliko godina, ljudima koji su, i pored svih laži, prevara i izdaja, uspjeli da nas osvoje jer su na kraju oni ipak samo to, ljudi. Za razliku od Tolkina, Martin se ne bavi mitovima, njegovi likovi se ne dijele isključivo na dobre i zle, što je jedan od razloga zbog kojih smo i zavoljeli “Igru prestola” i što bi trebalo da se primijeni na sve, one sa poznatim licem koji su imali glas, ali i na one koji su toga bili lišeni.

Prepoznavši to i shvativši da je Veris ipak bio u pravu, Tirion je odbacio svoju poziciju Krajičine desnice, dok je Džon, doduše nevoljko, odlučio da svemu stane u kraj tokom scene koja evocira vizije iz Kuće Neumirućih. Ukoliko je bilo sumnje, a bilo je, prah koji je u njenim vizijama prekrivao razrušeni tron nije pepeo nego snijeg, kako smo originalno i mislili. Uzevši u obzir da je Kralj Noći poražen, zima koja je došla i koja je toliko dugo najavljivana bila je ipak zima koju je sa sobom iz Esosa donijela Deneris. Drugog objašnjenja nema. Ili, ako ima, nategnuto je. U svakom slučaju, Džon je ubio Deneris, zarviši joj bodež u srce (šteta što nije bio Arjin Catspaw), stvarajući na taj način prizor koji neodoljivo podsjeća na onaj vezan uz lik Azora Ahaija i njegovu ženu Nisu Nisu, čime je potvrđena teorija da je Džon Obećani princ. Ne da je to sada uopšte važno, jer sva proročanstva, osim ove vizije iz Kuće Neumirućih, su sa osmom sezonom poništena. Ovakav kraj – da će Džon ubiti Deneris – bio je očekivan upravo iz gore navedenih razloga, jer ko drugi bi uradio ispravnu stvar, ko drugi bi stao u kraj tiraninu, pa po cijenu sopstvenog života i kroz ličnu žrtvu, ko drugi bi ubio Deneris Targarjen ako ne Džon Snježni, njena suprotnost, sve ono što Deneris nikada nije mogla biti. Vodeći se ličnim moralnim kompasom, svojom čašću i prvom lekcijom koju ga je naučio Ned Stark, imajući u vidu živote svih ljudi Vesterosa, ali i svoje porodice, te sopstveni život, Džon je počinio isti “zločin” koji je svojevremeno počinio Džejmi Lanister – prekršio je zakletvu datu svom vladaru i ubio ga koristeći se prevarom (Džejmi je to uradio s leđa, a Džon, licem u lice, zaklinjući se na lojalnost po ko zna koji put). I jedan i drugi, svaki na svoj način, su za svoj čin hrabrosti doživjeli određenu vrstu stigme, prokazanja i kazne, s tim što je Džonova daleko rigoroznija. Za ubistvo kraljice i spas Vesterosa, Džon je zauzvrat ponovo dobio službu u Noćnoj straži. Ovaj besmisao, jer zašto kazniti zakonitog kralja (zakonitijeg od Deneris, to jest) i zašto ga poslati u Noćnu stražu čija svrha više nije poznata (Kralj Noći je mrtav, Bijelih šetača više nema, a Divljani su sada prijatelji), dodatno je podebljan činjenicom da je Sivi Crv, potpuno sporedni, da ne kažem, nebitni lik priče, dobio glavnu riječ u definisanju Džonove sudbine. Džona, glavnog junaka i jedinog iskonskog heroja “Pjesme leda i vatre”, pa i “Igre prestola”. Lik koji je na svojim plećima iznio život Vesterosa, počevši još od prve sezone, koji je uvijek bio na pravom mjestu u pravo vrijeme kako bi uradio pravu stvar, doživio je da mu sudbinu kroji činjenica da je Sivi Crv ljut i ogorčen. Ko je uopšte Sivi Crv i odakle mu, što bi rekao Tirion, pravo na riječ po ovom pitanju? Jasno je da bi u suprotnom izbio još jedan rat, ali ono što nije jasno je sljedeće – zar Džon nije, kao svojevremeno Ned, Tirion ili Oberin, zaslužio da se zarad njega ode u još jedan rat? Nakon svega što je uradio za Vesteros i za svoju porodicu? Zar ga novoizabrani kralj nije mogao pomilovati? Zar nije moglo nešto? Bilo šta? Jasno je da je za potrebe priče bilo neophodno na neki način riješiti pitanje Sivog Crva i prisustva njegove vojske u Kraljevoj Luci, te pomjeriti Džona iz tačke A (Kraljeva Luka) u tačku B (Sjever, odnosno Noćna Straža), ali sigurna sam, sigurna, da je za ovu situaciju, te za lika kakav je Džon, postojalo mnogo bolje rješenje. I ovdje nije problem u tome što je Džon poslat na Sjever, naprotiv, jer Džon je oduvijek pripadao Sjeveru, i to, što bi rekao Tormund, pravom Sjeveru, sjeverno od Zida. To je Džonov identitet. To je uvijek bio Džonov identitet. Onaj koji je važan i koji je konstantno bio dominatan. On je Stark i Sjevernjak, bez obzira na oca Targarjena. Svi koji su čitali knjigu znaju da je to tako i znaju da je Džon najsrećniji na Sjeveru. Međutim, ponovo se javlja isto pitanje puta, pitanje toga kako je Džon na kraju do tog Sjevera došao. Kao izdajnik, kraljeubica, nečasno i izgnano. To nije kraj kakav je Džon zaslužio. Ni blizu.

Kada smo već kod pitanja krajeva, malo šta je iznenadilo, iako je gotovo sve bilo nelogično, jer je pobilo tekst prethodnih epizoda ove, ali i sedme sezone. Možemo početi sa Brenom koji je u međuvremenu postao Trooki gavran i kao takav “nepodoban da bude vladar ičega” (I am a Three-eyed Raven, I cannot be lord of anything now), a kamoli Vesterosa. Iako mi se dopada izbor Brena za kralja (jer Bren sada zna sve, te je uvijek korak ispred onih koji ga služe), sam izbor je nelogičan, ne samo zbog njegove nove uloge “čuvara memorije” nego i zbog toga što je Bren Stark Stark i Sjevernjak, a Sjever je od ove epizode, zahvaljujući legendarnoj Sansi, ponovo dobio svoju nezavisnost. Kako Sjevernjak, koji je pri tom Stark, može postati kralj Šest kraljevstava kojeg Sjever više nije dio? I kako Sansa može dobiti nezavisnost, a da istu stvar ne traže ostali, na primjer Jara Grejdžoj koja se na osnovu tog obećanja zaklela na vjernost Deneris Targarjen, te samim tim bila za Džonovo smaknuće? Nema smisla. Mimo toga, Bren, za kojeg sam uvijek vjerovala da je najvažniji lik, na čelu Vesterosa i Sansa na čelu Sjevera, noseći veličanstvenu krunu sa motivima jezovuka je jedan od boljih trenutaka ove epizode. Sansa, po mnogima najgluplji, najdosadniji i naomraženiji lik ove sage je na kraju dobila ono što je sve vrijeme i htjela – da bude kraljica – i tako pokazala da sva ona patnja ipak nije bila uzalud. Neka dugo vlada!

Mimo toga, iako prilično komično, u sastavu, ali i prikazu načina rada (na momente sam čak pomislila da je “Igra prestola” postala komedija situacije), Malo vijeće Brena Starka je zaista neprocijenjivo. Sa izuzetkom Brijene od Oporja koja je, koliko me sjećanje služi, dala zakletvu Sansi Stark, novoj kraljici nezavisnog Sjevera. Zar ne bi bilo logičnije da Brijena postane Zapovjednik kraljičine garde umjesto kraljeve? Čime je Bren Stark zaslužio Brijeninu lojalnost i odluku da prekrši svoju zakletvu Sansi što, kao što znamo, nikako nije u skladu sa karakterom njenog lika? Sa druge strane, Arjina odluka da ode zapadno od Vesterosa i nastavi svoja putešestvija itekako jeste u skladu sa njenim likom, tako da je taj kraj solidan i negdje očekivan. Očekivan je bio i Sem u ulozi meštra, ali ne nakon naprasitog napuštanja Starog grada u sedmoj sezoni. Sem je tada, baš u tom trenutku, donio odluku da odbaci sve zarad života koji do tada nije živio, života koji je od tog momenta apsolutno i bez sumnje uključivao malog Sema i Gili, za koju smo tokom četvrte epizode saznali da je trudna. Da li Semova zakletva Citadeli i nova uloga u Kraljevoj Luci, u Brenovoj službi, zabranjuje brak i roditeljstvo? Koliko ja znam – da, čime je ova odluka nelogičnija. I ko je Semov nasljednik sada, kada su Rendil i Dikon Tarli mrtvi? Mali Sem, novo dijete ili Semova sestra? Previše otvorenih pitanja, ako pitate mene.

Na kraju je sve počelo i završilo sa Starkovima. Kako i dolikuje. Bren je Kralj Vesterosa, Sansa Kraljica Sjevera, a Džon, sudeći po zbunjujućim posljednjim kadrovima koji nas vraćaju nazad na prvu epizodu, budući Kralj iza Zida. Ponovo u društvu Duha (kojeg je ovaj put pomazio!) i Tormunda, Džon je ili dobio pomilovanje o kojem sam ranije govorila ili je naprosto odlučio da, kao i Mens, dezertira. U svakom slučaju, na putu ka gore, ugledali smo trag novog života u snijegu, čime su glasine o povratku Bijelih šetača konačno ugušene, a sa njima i kompletna poenta “Velikog rata”, bez kojeg je, posmatrajući sve sa ove tačke gledišta, itekako moglo.

Sve u svemu, bila je ovo možda najgora sezona do sada, gora čak i od pete i od sedme, ako je to uopšte moguće, a kraj koji smo dobili djelimično je zadovoljavajući, iako je sam put kojim smo do njega došli potpuni promašaj. Sve misterije i pitanja, sve što je do sada postepeno građeno i otvarano, uključujući i važne razvojne puteve likova, po čemu se “Igra prestola” razlikovala od drugih priča, sve to bačeno je u blato. Ipak, bez obzira na sve, srećna sam jer sam bila dio ove priče, jer sam bila dio generacije koja je, gotovo religiozno, svih ovih godina pratila ekranizaciju Martinove grandiozne sage. Uživala sam u pisanju sedmičnih prikaza, u stvaranju novih prijateljstava, u brojnim razgovorima na temu, te u pisanju teorija, od kojih se jedna, i to ona glavna – da je Deneris Targarjen konačni negativni lik i da će se krajnji konflikt desiti između nje i Džona – na kraju ispostavila tačnom. Dobar je osjećaj ponekad biti u pravu.

Hvala vam što ste me posljednjih pet godina čitali u tolikom broju. A sljedeće sedmice ćemo se konačno i zvanično oprostiti… novim i posljednjim tekstom na temu.

Najbolje od epizode:

– Ikonografija Deneris Targarjen, osvajačice i tiranina
– Džonova odluka da joj presudi
– Uništenje Gvozdenog prestola
– Sastav Malog vijeća Brena Starka
– Džejmijeva rubrika u Bijeloj knjizi i rečenica “Died protecting his queen” uprkos svemu
– Tirionovo opraštanje od brata i sestre; ipak je on na kraju Lanister koji bi sve uradio za svoju porodicu
– Podrik kao vitez, kojeg je (najvjerovatnije) imenovala Brijena od Oporja
– Prizor Robina Arina bez sise u ustima
– Neukrotiva Arja Stark
– Sansa Stark kao Kraljica nezavisnog Sjevera
– Džonov povratak na pravi Sjever, gdje i pripada, i ujedinjenje sa Divljanima, Duhom i Tormundom

Najgore od epizode:

– Sve ostalo, a posebno Sivi Crv i važnost koju je dobio; ponižavanje Edmjura Talija; pokušaj uvođenja demokratije u vesteros; nečasno tretiranje Džona Snježnog; te povratak na holivudski način pisanja priče i raskol koji je iz dva različita stila, sa i bez Martinovog teksta, tokom ove sezone proizašao

Najbolji citat:

“You are Master of Grammar now?” – Duh Stanisa Barateona nastavlja da živi!

Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.