Među brojnim autorima koji su posjetili sve siromašniji banjalučki Sajam knjiga, našao se i jedan gost kojeg je teško svrstati tek u jednu kategoriju, onu književnu.
Muka sa umjetničkim imenima jeste da ona do te mjere postanu identifikacija njihovih nosilaca tako da nikome ne znači nešto posebno ako čuje njihovo pravo ime i prezime. Takav je slučaj i sa Markom Šelićem, mnogo poznatijim kao Marčelo.
– Nema neke superherojske, “oridžin” priče iza toga. Moj profesor engleskog u srednjoj školi je umjesto da kaže.”Hajde neka pročita Marko, rekao, hajde Marčelo”. U izvjesnom smislu ja ga jesam sam sebi dodijelio, on ga je izmislio, ja sam ga posvojio i proglasio svojim pseudonimom. Tako da to jeste, kao i kod Džonija koji pjeva: “Kad sam kao mali došao u grad, morao sam samom sebi dati nadimak”, u izvjesnoj mjeri moja lična odluka – ističe naš sagovornik.
o Jedan ste od onih koji je iz unutrašnjosti potražio svoju budućnost u velikom gradu.
– O Paraćinu smo u stvari prestali da znamo. Nekada je to bilo drugačije, Paraćin je kao i većina ex-YU gradova bio poznat po nekoliko fabrika gdje je radila većina stanovnika. Devedesete su to sve izmjenile, a Paraćin postao poznat po pjevačici Ani Nikolić.
o Jednom otisnuvši se kao Beogradu, desio se redovan sindrom “Bright Lights, Big City”.
– To je praktična manifestacia one čuvene priče o centralizaciji koje smo odavno svjesni, ali izgleda ništa povodom nje ne radimo. Ja bih volio da je drugačije, ali pojedinac mora da ode u centar da bi tamo mogao da dela. Problem je što oni koji bi mogli da učine da bude više od jednog centra to ne rade. Tako će i meni za dvije godine biti jednak broj godina u Beogradu sa brojem koji sam proveo u svom rodnom gradu.
o Život u velegradu svakog promijeni?
– Vi u Beograd ne dođete nikad kao neispisana knjiga, ali isto tako ni kao dovršena knjiga. Ima tu još bijelih stranica koje se ispišu tek kad osjetite neki grad i postanete dio njega i on postane dio vas. Pri čemu se to dešava uz vaš blagoslov ili bez njega. Mislim da prestonica pruža onu vrstu širine i slobode koju nemate u unutrašnjosti. Ona je daleko veća žrtva kiča nego veliki grad. Tu i jesu najgori efekti pomenute centralizacije što mala mjesta ostaju kulturološki zapuštena te zato svaka čast vrlim pojedincima koji su u ličnoj misiji, gerili da izmjene sliku svog grada. To se onda doživljava kao neki pucanj sa margine koji pogodi u metu ili ne, dok je ono što se ori iz svakog kafića nešto drugo. Nije čudo da to pokoleba mlade ljude još u srednjoj školi koji se predaju i kažu kako “nemaju snage da prkose, ja želim da pripadam većini.
o Koje su ključne razlike?
– Vi u Beogradu obilazeći mjesta gdje se svira džez možete i da ne znate da postoje splavovi koji se tresu od turbo-folka, dok u malim mjestima to ne možete ni fizički da izvedete. Da biste došli do prostora gdje se nešto civilizovano dešava morate da prođete korzom, kroz taj koridor neukusa, i usput saznate sve o svakom. Prestonice dišu većom brzinom i jeste problem navići se na tu brzinu, naročito za nas koji smo navikli da stignemo pješke bilo gdje za 15 minuta. Sjećam se tih prvih dolazaka u Beograd, obično u večernjim časovima, gledaš kroz stakla na autobusu sva ona svjetla i pitaš se onako polupoetično, da li će neko od njih jednog dana biti moje? Naravno, onda shvatiš da ta svjetla koja vidiš uopšte nisu Beograd, nego prigradska naselja. Pa onda vidiš sve te gradske autobuse, neke čak sa trocifrenim oznakama i pitaš se hoću li ikad naučiti kud svi busevi idu? A ustvari ni rođeni Beograđani to ne znaju već samo one linije koje im trebaju. Suština je da ste vi neki zametak samog sebe, sve dok ne dođete na mjesto gdje možete da isklijate sami iz sebe u punom jeku. Prestonica jeste bolji teren za to jer tu imate s kim da se posavjetujete što je u provinciji jako teško. Ona je mjesto susreta različitih ljudi, zemalja i kultura i sve to upijate u sebe a onda isijavate nazad u svijet.
o Stihom Slobodana Tišme, “moj pad u vrtlog reči” bi se možda najbolje mogao opisati tvoj književni stil?
– Vrtlog riječi je kao i svaki drugi haos, ona ima svoju unutrašnju logiku i poredak, kad ga nađeš. Meni je zadovoljstvo da boravim u tom maelstromu, upadam u njega svakodnevno a ne izlazim nikad. To je jedno opredjeljenje, jedna raskrsnica koja se pojavila za mene još pred kraj osnovne škole, gdje je na jednoj strani bilo crtanje a na drugoj pisanje. Osjetio sam da moram da se odlučim, izabrao sam taj vrtlog.
o Pišući teško je isključiti pomisao na onog ko će to čitati, koliko to blokira?
– Dobri Džojs bi rekao: “Maštamo o savršenom čitaocu koji pati od savršene nesanice”. Radim noću pa potpuno razumijem šta je htio da kaže. Vi se u stvari bavite ambalažiranjem poruka u boce, to puštate u svijet sa najtoplijom nadom da će doći do nekog ko će to otpakovati, pročitati i na taj način postati vaš sabesjednik. To je samo nada, pisanje je usamljenički posao jer vi sjedite u svom bunkeru i pokušavate da se samosaopštite svijetu. Na kraju dana vi ipak morate da kažete što morate da kažete. Kako će to biti shvaćeno je često više na na onoj drugoj strani nego što je u vašoj moći.
o Dok pišeš citiraš svoje brojne muzičke uzore koji se kreću u rasponu od Stephena Stillsa pa do Tool. Kako si odlučio da kreneš u pravcu muzike kakvu stvaraš?
– Ja sam oduvijek bio zaljubljenik u popularnu kulturu kao takvu, kao kolosalni fenomen ne nužno izdijeljen na žanrove. U mom komšiluku u Paraćinu opredjeljenje su bili rok, pank i metal, a onda se pojavio taj brbljavi izraz, rep ili hip-hop, kako više volite. U to doba uveliko sam pisao i kad sam načuo za taj pravac, pomislio sam, hajde da probam da pišem na ritam. U početku je to bila igra, da bi nakon prvog albuma, možda i na razočaranje onih kojima se to dopalo, otišao u fuziju koja više odgovara mom prirodnom stanju, svaštarenju.
Kompletan intervju sa Marčelom možete pogledati na ELTA HD TV 1 u okviru serijala “Moja priča” koji se emituje svakog ponedjeljka u terminu od 20 časova.
Nebojša Ristić/SrpskaCafe
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.