Brak između Mileve Marić i Alberta Ajnštajna jedna je od najtužnijih priča iz svijeta nauke. Ove godine navršilo se tačno 100 godina otkako je brak briljantne matematičarke i sjajnog teorijskog fizičara završen razvodom.
U to vrijeme oni su već pet godina živjeli odvojeno, tako da je to bila samo zakonska formalnost, a na što je ličilo nekoliko mjeseci na početku tog perioda između njih dvoje, o tome danas svjedoči zaprepašćujući dokument. Na stranu romansa na početku njihove veze, na stranu i nedavna ekranizacija koja je prećutala možda i najsramotniji dio Ajnštajnovog života, njegovo pismo njoj u Berlin 18. jula 1914. brutalan je istorijski dokument o muškoj šovinističkoj tradiciji zapadne civilizacije u 20. vijeku.
Mileva i Albert, kad su se tek upoznali, tretirali su jedno drugo s puno pažnje, sve dok Albert nije ostao jedini u porodici koji je zarađivao. Ona je u braku s njim imala troje djece, a pismo joj je napisao kad je već bio u ljubavnoj vezi sa svojom rođakom Elsom, kojom se i oženio. U tom pismu Albert je Milevu tretirao gore od sluškinje, tražio je sve, a davao skoro ništa, ženi koja mu je, kad su se upoznali na Politehničkom fakultetu u Cirihu, jako pomagala kao nadarena matematičarka. U Albertovom pismu nekoliko godina poslije, međutim, stoji čak i ovakva rečenica: “Prestaćeš da mi se obraćaš ako ja to zatražim.” A nekad davno raspravljali su o problemima teorijske fizike kao jednaki. Alberta je i privukao intelekt i misaoni karakter žene koja je još u Kraljevskoj gimnaziji u austrougarskom Zagrebu dobila posebnu dozvolu za pohađanje fizike u isključivo muškom razredu.
U Švajcarskoj je morala da studira zato što u vremenu kad je počinjao 20. vijek u Evropi, industrijski naprednom i prosvećenom kontinentu, nigdje drugo nisu na tehničkim fakultetima primali žene. Mileva je, inače, bila, ako ne ravna po svojoj genijalnosti iz matematike u odnosu na njegovu genijalnost iz fizike, onda bez sumnje organiziovanija i sređenija u svom naučnom proučavanju od njega. I na kraju ta oštroumna, vrijedna, analitična Vojvođanka, briljantna studentkinja, nije završila fakultet. Ostala je trudna s Albertom Ajnštajnom, i to, kakva su već to bila vremena, Bože sačuvaj, prije braka. Ni tada nije htjela da mu pravi probleme. Čovjeku kojeg je voljela bezrezervno koliko on nju nije, nakratko se sklonila s puta, jer po svojoj neformalnosti nije bio na baš najboljem glasu, pa je otišla da se porodi na imanje u Vojvodini gdje su je roditelji sakrili. Iz nerazjašnjenih razloga, napustila je svoju bebu i otputovala Albertu u Švajcarsku. To što se djevojčica uskoro razboljela i umrla proganjalo ju je do kraja života.
On je za to vrijeme radio na razvoju svoje karijere, borio se sa svijetom koji ni prema njemu nije bio uvijek najblaži. Samo, do trenutka kad je Mileva bez diplome, s bolnim sjećanjem na ćerkicu i dva sina o kojima je trebalo brinuti, postala bezvoljna domaćica, Albert je život počeo da obogaćuje naplaćivanjem svoje popularnosti kod mladih, slobodnih, veselijih žena.
Imala je 44 godine kad su se razveli, kad je gospođa Ajnštajn postala Elsa Loventhal. Dvije godine kasnije barem joj je pripao, kao njegovoj bivšoj supruzi, pravedni dio novčanog iznosa za njegovu Nobelovu nagradu, što joj je pomoglo u brizi o njihovom teško bolesnom najmlađem sinu Romanu.
Uglavnom, na Politehničkom fakultetu u Cirihu upoznali su se 1896, vjenčali su se januara 1903, da bi 11 godina poslije on nju naprosto prestao da voli. Nisu htjeli odmah da se razvedu, kako to ne bi uticalo na djecu. Odlučili su da ostanu zajedno, ali je Ajnštajn postavio uslove koje u svojoj knjizi “Einstein: His Life and Universe” navodi Volter Isakson.
– Brinućete da moja odjeća i veš budu u redu, da ću u svojoj sobi redovno dobijati tri obroka, da će moja spavaća soba i radna soba biti uredno održavane, a posebno da će moj radni sto biti samo za moju upotrebu. Odreći ćete se svih ličnih odnosa sa mnom, osim onoliko koliko budu neophodni iz društvenih razloga. Konkretno, odreći ćete se: moga sjedenja uz vas kod kuće, mojih izlazaka ili putovanja s vama. Poštovaćete sljedeće tačke svog odnosa sa mnom: od mene nećete očekivati nikakvu intimnost, niti ćete mi na bilo koji način prilaziti, prestaćete da razgovarate sa mnom ako to zatražim, napustićete moju spavaću ili radnu sobu bez protivljenja ako to zatražim. Obavezaćete se da me nećete omalovažavati pred našom djecom, bilo riječima ili ponašanjem – bili su Ajnštajnovi uslovi.
Sve to tražio je od nje čovjek koji je, u preostalom dijelu svog života inače bio izrazito racionalna, čovjekoljubiva osoba, mirotvorac, druželjubiv i duhovit.
Mileva Marić pristala je na uslove. Ali, za jednu ženu poput nje, nekoliko mjeseci takvog odnosa bilo je previše. Povela je sa sobom njihove sinove i odselila iz Berlina, ostavivši tamo Ajnštajna, kako bi nastavila da živi u Cirihu.
O Milevi Marić prije nekoliko godina roman je napisala Slavenka Drakulić, “Mileva Ajnštajn, teorija tuge”.
– Moj roman o Milevi Marić Ajnštajn govori upravo o tome zašto Mileva nije postala velika naučnica. Društvene predrasude i okolnosti, psihički slom nakon smrti prvog djeteta, razvod od Alberta, depresija, bolest sina i sestre, spriječili su je u namjeri da se bavi naukom – kazala je tada povodom izaženja romana, u intervjuu Drakulić.
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.