Jednom prilikom, jedan umjetnik, zvaćemo ga M, je za jednu izložbu izjavio da je ona, i pored očiglednog nedostatka kvaliteta, “dovoljno dobra za Banjaluku”.
Ta fraza – dovoljno dobar za negdje – u kontekstu umjetnosti, ali suštinski bilo čega, je nešto što prosto nije prihvatljivo. Ono je ili dobro ili nije. Naravno, umjetnost nije egzaktna stvar, pa u medicini, na primjer, “dovoljno dobro” često znači granicu između života i smrti. Međutim, umjetnost takođe odlikuje određena egzaktnost koja nam, uprkos sveprisutnoj kakofoniji mišljenja (posebno o filmovima i serijama), može jasno ukazati na kvalitet, uprkos stvarima ukusa.
“Kosti”, u režiji Saše Hajdukovića, a prema scenariju Nikole Pejakovića, predstavljaju značajan napredak u odnosu na prvi dio trilogije, u odnosu na “Meso”. Iako je riječ o trilogiji (očekuje nas još “Koža”), u pitanju su dvije posve različite priče koje vezuje mjesto radnje i ljudsko stanje jednog vremena u kojem živimo. Ta priča je zapravo razlog napretka, jer u ovoj iteraciji ona je svedenija, jasnija, jednostavnija, a u jednostavnosti je ključ. Ne uvijek, naravno (sjetimo se samo “Tmine” (Dark)), ali za ovakvu vrstu narativa koji se na specifičan način bavi duštveno-političkim kontekstom to je, čini se, presudno. Ne samo zato što je sada lakše pratiti narativ, nastanjen širokim dijapazonom različitih i bogatih likova, nego i zato jer priču odlikuju zrelost i odlučnost, prije svega. Izvijesno je da je cilj ka kojem se kroči jasan njegovim autorima od samog početka (što se vidi i kroz premisu i kroz dužinu perioda njenog nastanka i, na kraju krajeva, kroz njenu strukturu i način na koji je postavljena), zbog čega se u ovoj instanci stiče utisak jedne koherentne cjeline koja će na svojoj težini dobijati sve više kako se budemo primicali kraju.
Bez puno otkrivanja fabule, “Kosti” prate živote dvojice muškaraca istog imena – Kosta. Kosta Govoruša (Jovo Maksić) je izbjeglica iz Krajine koji sa sestrom Kristinom (Lea Sekulić), jedinim preživjelim članom svoje porodice, sada pokušava da preživi i okrutnost sistema u kojem se našao. Izopšten iz društva i siromašan, Govoruša živi na ivici egzistencije baveći se krečenjem i opremanjem tuđih stanova i kuća. Sa druge strane, Kosta Gajić (Ljubiša Savanović) je njegova suprotnost. On, za razliku od Govoruše, živi udobno sa jednako ambicioznom suprugom Zoricom (Milica Janevski), gradeći svoju političku karijeru postepeno, od službenika do ministra policije. Ova dva čovjeka koja se nalaze na vrhu, odnosno na dnu društvene ljestvice i koji za sobom nose traume rata, spojiće čin nasilja u osiguravajućoj kući Mirka Kovača (Nikola Rakočević) koji će ih odvesti na put lične osvete gdje sve, kako sam slogan serije kaže, “ima tačku pucanja”.
Najslabija karika serije, iako u “Kostima” ništa nije slabo, je gluma, s tim što se i na ovom polju osjeća znatan pomak i to prvenstveno zahvaljujući igri Borisa Isakovića (Branko Gazdić Gazda), Jove Maksića i Nikole Rakočevića (Mirko Kovač) koji svoje uloge iznose sa lakoćom. Ovaj potonji plijeni harizmom iako igra nepodnošljivog skorojevića i seksualnog predatora, međutim, ono što je ovdje možda i najfascinantnije jeste način na koji Rakočević, inače glumac iz Srbije, vrlo vješto emulira bosansko-hercegovački naglasak. Fascinacija vjerovatno leži u raritetu ovog fenomena. U oba smjera.
Tu je i ambivalentna uloga “Engleza” koju izvodi odlični Dragan Mićanović, ali za koju nikada niste sigurni da li je riječ o karikaturi ili pravom čovjeku od krvi i mesa kojeg bismo trebali shvatati ozbiljno. Ipak, ima nešto manijakalno i gotovo zastrašujuće u njegovoj reprezentaciji i pojavi, što je vjerovatno cilj ka kojem su autori i težili. I ako je tako, a vjerovatno jeste, onda se ne može reći da uspjeh nije postignut. Naprotiv. Ako se izuzme po koja promašena uloga, koju možda čak možemo pripisati i takozvanom “tajpkastingu”, “Kosti” su napravile značajan pomak i na ovom polju, što je za svaku pohvalu.
Kada je riječ o režiji, pa i montaži, Hajduković i Karakaš, uz Pejakovića, postepeno ali temeljno grade svoj mračni banjalučki svijet. Temeljnost je ovdje važna jer daje vrijeme neophodno kako bi se sve kockice posložile na mjesto, stavljajući pri tom detalje u prvi plan. Detalje, koji su nam potrebni za razumijevanje likova, situacija i motivacija koje ih kroz ovu priču vode. Koristeći se sada već prepoznatljivim zaštitnim stilom kamere iz ruke, koji doduše nije za svakoga, Hajduković proizvodi jedan realan prostor životnih ljudih, onih koji su, htjeli mi to ili ne, dio naše tmurne svakodnevice.
Muzika Petra Bilbije je standardno dobra, kao i fotografija koju potpisuju Saša Petković i Dragan Radetić. S obzirom da ih potpisuju isti ljudi kao ranije mogu samo zaključiti da je riječ o autorima koji ostaju na visini zadatka. I više od toga. Jer atmosfera je ovdje snažan element koji dominira, što se ne može postići bez muzike, fotografije i generalno vizuelnog identiteta. Pomak se osjeti i na polju scenografije i kostimografije, ključnih za generisanje tog identiteta, utoliko što ovaj put nije posve jasno da li je riječ o pronađenoj scenografiji i kostimu ili namjenski pravljenim setovima. Ukoliko se ipak radi o ovom prvom, što se ipak čini realnije, mora se onda naglasiti da to nije problem “Kostiju”, kao što nije problem ni scenografa ni kostimografa, nego radije sredine u kojoj ovi autori stvaraju, a koja se prosto svodi na probleme budžeta i određivanje prioriteta. U serijama, pa i filmovima, sa ograničenim budžetima, koje odslikavaju realan svijet i dešavaju se sad, očekivati drugačije bilo bi nerealno i naivno (o čemu sam govorila i ranije). A sudeći po tonu i samoj atmosferi serije, poenta i jeste slikanje realnosti umjesto pribjegavanja stilizaciji ili romantizaciji vremena i prostora. Pitanje je stila. Kada tu problematiku uzmemo u obzir, jasno je da je riječ o seriji koja je uložila maksimum napora da izgleda u rangu nekih od kvalitetnijih ostvarenja u datom žanru. I u tome uspjela. Ono što u navratima narušava sinhronost stila jesu sporadična izlijetanja koja na momente kao da ne pripadaju prostoru i vremenu koje za cilj imaju dočarati. U pitanju su donekle prenaglašeni stereotipi nemaštine – stojadin, retro kiosk koji se čak i na ovim prostorima teško može pronaći, i sve u vezi sa tom scenom, itd. – koji su više stilizacija nego naturalizam koji krasi stil ove serije. To je ta romantizacija, ali u pitanju su zaista nijanse. Nijanse su i povremeni pleonazmi, gdje bih posebno izdvojila vinjete čiji je zadatak upotpuniti utisak o likovima što je možda višak, ali jeste vizuelno atraktivan i zanimljiv, u smislu postupka, kao isječak koji prekida ili povezuje različite scene. Pitanje je ukusa koji se, za sada barem, ne može uzeti za zlo. Kako je riječ o tek dvije epizode, jer toliko je dostupno zahvaljujući onlajn platformi Sarajevo Film Festivala, ostaje da se vidi u kom pravcu i na koji način će se ove vinjete dalje razvijati, kao i sami likovi, te naposlijetku i priča.
Sa izuzetkom nekoliko uloga, u prvom redu epizodnih, i nekoliko neobičnih rediteljskih i dijaloških odluka, koje prijete da naruše naturalizam ka kojem se teži, “Kosti” predstavljaju značajno postignuće, pa čak i potencijal da postanu prekretnica banjalučke scene kada govorimo o filmu i seriji kao medijumu. To naravno ne znači da ništa kvalitetno nije snimano ranije, jer jeste (“32. Decembar”, “Stepenište”, “Vrijeme”, “Svi sjeverni gradovi”, “Oj Krajino”…), ali ipak, ovdje je riječ o sporadičnim eksplozijama kreativnosti kojima je uvijek trebalo ono nešto malo i koje se nisu dešavale u kontinuitetu, niti su imale snagu da u isto vrijeme pokrenu veći broj stvaralaca, da ih okupe oko istog cilja ili proizvoda, što je ova trilogija uradila. To je velika stvar na kojoj treba biti zahvalan.
I kada vas neko pita ili vam (M s početka teksta) kaže da su “Kosti” dovoljno dobre za Banjaluku, slobodno im recite da su “Kosti” dobre. Za bilo gdje. I bilo kad.
Ocjena: 4.5/5
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.