Na sjednici Skupštine Hercegovačko-neretvanskog kantona u Mostaru, 2. oktobra prošle godine, rasprava o konstitutivnosti Srba nije uvrštena u dnevni red. Svi bošnjački poslanici glasali su za, a predstavnici Hrvata su se homogeno izjasnili protiv takve mogućnosti.
(Napomena: Tekst je izvorno objavljen na portalu SrpskaCafe 8. oktobra 2017. godine. Reobjavljen je bez naknadnih intervencija autora)
Nakon pat pozicije prilikom glasanja – 15:15, iz prvog bloka uslijedile su (ne)iskrene tirade o uskraćenim ljudskim pravima, dok je druga strana uzvratila tvrdnjama da im ne smeta da Srbi dobiju ono što im pripada, ali ne tako što će biti izmanipulisani od Bošnjaka i ne bez rješenja za ovu problematiku na kompletnoj teritoriji BiH.
Ovakav rasplet je nakratko uzbunio i javnu scenu Republike Srpske. Ali, osim lamentiranja nad činjenicom da je HNK jedan od tri kantona u Federaciji BiH u kojim Srba nema ni u ustavu, a kamoli u raznim sferama realnog života, konkretne podrške za sunarodnike u drugom entitetu nije bilo. Mostarska epizoda otvara dilemu – da li Srbi u današnjoj federalnoj politici egzistiraju jedino kao moneta za potkusurivanje u hrvatsko-bošnjačkim relacijama?
U zemji u kojoj je kvantitet mjera skoro svih odnosa, drvo brojeva nerijetko zakloni šumu suštinskih problema. Za Nikolu Simića (Socijaldemokratska partija BiH), delegata iz reda Srba u Domu naroda Parlamenta Federacije, izostanak konstiutivnosti jeste važan hendikep na simboličnom nivou, ali nije ključna nevolja.
– Moglo bi se reći da Srbi de jure nisu konstitutivni na cijelom prostoru FBiH, ali de facto jesu, ako gledamo siuaciju na taj način, pošto, recimo, dobijaju funkcije zamjenika predsjedavajućeg parlamenta i u onim kantonima gdje ih nema u ustavu – kaže Simić.
Međutim, dodaje on, ima i drastičnih kontraprimjera, poput nemogućnosti da se popuni Dom naroda federalnog parlamena sa obaveznih 17 srpskih delegata, tako da ih sada u toj instituciji, u kojoj je i Simić, ima tek 13.
– Samo u sazivu od 2010. do 2014. Dom naroda je bio legalno popunjen Srbima. U ovom mandatu, nas 10 od ukupno 13 uputili smo Ustavnom sudu FBiH apelaciju za zaštitu vitalnog nacionalnog interesa, ali smo odbijeni uz apsurdno obrazloženje da nismo legitimni podnosioci zahtjeva, odnosno da ga nisu potpisale dvije rećine delegata, a to je po njima 12 od 17. Pri tome su zanemarili činjenicu da nas ima ukupno 13 i propustili su priliku da narede usklađivanje amandmana o konstitutivnosti naroda u Ustavu FBiH sa Ustavom BiH, odnosno način popune Kluba Srba u Domu naroda FBiH. Na nivou Federacije i u kantonima, glavni sporni detalj jeste to što uz srpske kvote ne stoji glagol “morati”, već u svim pravnim aktima piše da te pozicije “mogu” da budu popunjene na ovaj ili onaj način. A to ne obavezuje nikoga – objašnjava Simić.
On smatra da se, ipak, za status Srba u FBiH presudniji porazni podaci o zapošljavanju u javnom sektoru i navodi primjer opštine Bugojno, odnosno Srednjobosanskog kantona u kojem živi.
– U školstvu i zdravstvu Srba gotovo da uopšte nema. Ranije je izuzetak bila policija, ali i tu je situacija sve lošija, a o iole korektnoj zastupljenosti može se govoriti tek u pravosuđu. Razumijem da kriza pogađa i brojnija dva naroda u FBiH, ali, ako za Srbe nema mjesta u ovim strukturama, šta tek očekivati od privatnih firmi? Baš će se neko potruditi da ih zaposli u Konzumu – kaže Simić.
U nezaobilaznoj i neumoljivoj statistici teško je pronaći uporište za ambicije koje nadilaze nametnutu ulogu „jezička na vagi“. Jer, popis stanovništva iz 2013. godine pokazao je da na kompletnom prostoru FBiH živi oko 56 550 Srba ili 2,41 odsto, iako se u RS, iz nekog bizarnog razloga, barata sa podatkom o 95 000 Srba, odnosno četiri odsto od ukupne populacije. U svakom sučaju, to je daleko manje od 1,56 miliona Bošnjaka (70,4 procenata) i 497 000 Hrvata (22,4 odsto).
I ne samo to, već porazne cifre pokazuju da Srbi nisu čak ni treći narod po brojnosti u Federaciji, ukoliko se ova okolnost posmatra uz malo postdejtonskog smisla za crni humor.
Pošto se za sve nacionalne manjine koristi zbirni termin „ostali“, ispada da je i ova hibridna „etnička grupa“ znatno zastupljenija od Srba u popisnim procentima, budući da u FBiH živi oko 80 000 ljudi ili 3,6 odsto onih koji se tako izjašnjavaju. A da je Federacija postojala 1991. godine, u vrijeme posljednjeg predratnog popisa u BiH, ispostavilo bi se da je u opštinama i naseljima, kasnije uključenim u tvorevinu formiranu Vašingtonskim sporazumom, živjelo 478 122 ili 17,6 odsto Srba. Dakle, skoro 10 puta više nego sada.
Bilo bi logično pretpostaviti da postoje nijanse u položaju Srba u sredinama u kojim su u naglašenoj demografskoj defanzivi, poput Sarajeva ili Mostara, u odnosu na tri do četri opštine u Livanjskom i Unsko-sanskom kantonu sa srpskom apsolutnom ili relativnom većinom, kakve su Drvar, Glamoč, Grahovo i Petrovac. Međutim, Mile Marčeta, predsjednik Zavičajnih socijaldemokrata, koji je tokom neuspješne potrage za svih 17 predstavnika postao i delegat SNSD-a u Domu naroda FBiH, poručuje da je to zabluda i da je stanje iz godine u godinu sve lošije.
– Prepucavanja Bošnjaka i Hrvata nauštrb Srba u FBiH su očigledna, ali nisu relevantna. To nije mjerilo, jer je činjenica da Srbi nemaju jednaka prava u Federaciji i to je kraj priče. Neka se formira zajednička komisija od ljudi iz EU, RS i FBiH i obiđe teren, uvjeriće se u katastrofalne posljedice te obespravljenosti – kaže Marčeta.
Naš sagovornik ističe da je žalosna realnost u kojoj poliičari većinskih zajednica u Federaciji brinu isključivo o svom narodu.
– Kako to izgleda, može vidjeti svako ko ode u Grahovo i shvati da Srbi tamo nemaju ni dom zdravlja, a pogotovo nešto drugo. U Drvaru, čija je predratna teritorija sada podijeljena između dva federalna kantona i RS, od skoro 10 000 stanovnika zaposleno je jedva 300, a i to samo na opštinskom, dok na kantonalnom nivou nema šanse – ogorčen je Marčeta.
On poručuje da u ovakvom trendu, osim nezainteresovanih bošnjačkih i hrvatskih stranaka, te indolentnih međunarodnih struktura, ne treba zanemariti ni uglavnom ravnodušan odnos RS prema sunarodnicima u Federaciji. Na toj adresi dominira pasivnost prema nama, kaže Marčeta, uz rijetke izuzetke uoči izbora ili situacija koje nakratko privuku medijsku pažnju, što samo dodatno uvećava frustraciju.
Da se u ovoj posljednjoj kategoriji zna desiti čak i da „put do pakla bude popločan dobrim namjerama“, potvrđuje tragikomična rečenica koju je jedan srpski funkcioner iz opštine u Kantonu 10 ne tako davno diskretno uputio banjalučkoj novinarki, zainteresovanoj za problem radijacije na nekadašnjem poligonu SFOR-a kod Glamoča: „Dobro je da pišete o tome, ali, zašto, pobogu, svaki put to činite kada je u jeku sezonu krompira? To nam je često jedini izvor prihoda, a kome ćemo ga prodati, sinji kukavci, ako se raširi glas da je ozračen?!“
A za širenje spoznaje o tome da je civilizacijska sramota to što su Srbi degradirani u Federaciji, i u institucijama i van njih, nisu potrebni nikakvi megafoni. Dvoličnost onih kojima su puna usta multietničnosti apsolutno je ogoljena u njihovom slučaju. I teoretski izlazak iz začaranog kruga reciprociteta, po principu „koliko vi našim sunarodnicima u RS, toliko mi vašim kod nas“, pada na testu prostog vizuelnog poređenja Kozarca i Grahova, Janje i Grbavice, okoline Dervente i Broda sa Žitomislićem.
Za to vrijeme, dok se u FBiH može govoriti o ideologiji ekskluzivizma, pa i šovinizma, donosioci odluka u RS, izgleda, čekaju da biologija odradi svoje. Jer, u televizijskim izvještajima povodom pravoslavnih praznika u Federaciji, a i u svakodnevnom životu tokom ostatka godine, upadljivo dominiraju sijede glave. Mladi su razumjeli poruku glasnog ćutanja iz Srpske prema njihovoj sudbini u drugom entitetu, pa gotovo i ne zalaze tamo. Šta to znači, biće jasno u narednim decenijama, ako ne i prije. Neizvjesno je da li će se tada drumovi između Bužima i Stoca ili Livna i Tuzle baš poželjeti Srba, ali, u svakom slučaju, njih biti neće.
Ne valjaju Trifunović, Mićević, Šehovac…
Negativna atmosfera prema Srbima u FBiH nije kreirana samo djelovanjem političara, već i mračnim istupima pojedinaca koji u Sarajevu slove za intelektualne autoritete.
Frapantno je da je, recimo, „Hrvat probosanske orijentacije“ Ivan Lovrenović kao „četnika“ označavao Kolju Mićevića, dok je „Bosanac crnogorskog porijekla“ Marko Vešović na isti način opisivao Duška Trifunovića.
U oba slučaja, riječ je o ličnostima kojima u RS niko, bez obzira na etnos, ne bi pripisao nacionalnu ostrašćenost.
Kroz istog „toplog zeca“ danas prolazi Dušan Šehovac, jer se, kao prvi čovjek Demokratske inicijative sarajevskih Srba, ali i misleće biće, usudio da na uvjerljiv način progovori o sudbini Srba u FBiH.
Dočekale su ga reakcije tipa: „Mi mislili da je Šehovac humanista, kad ono..“ Pokojni Trifunović i, na sreću, živi Mićević, znaju već šta.
Saša Bižić/SrpskaCafe
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.