Roman “Ženski rodoslov” promijenio je moje mjesto u književnosti. Od malo poznatog, za jedno ljeto postala sam najčitaniji srpski pisac. Roman „Petkana“ promijenio je mene i moj život.
Riječi su ovo književnice Ljiljane Habjanović Đurović, čiji je roman “Ženski rodoslov“ 25 godina poslije prvog objavljivanja i dalje popularan među čitaocima,
– Кada je riječ o položaju žene na Balkanu za ove tri decenije se promijenilo mnogo toga, ali i nije. S jedne strane, viđamo obrazovane, dotjerane, samosvjesne, uspješne žene kojima se podrazumijeva da imaju sve ono za šta su žene moje generacije morale da se bore i ostvaruju uz velike žrtve. Istovremeno, vrlo često čitamo o porodičnom nasilju i to nije slučaj samo u ruralnim sredinama, gdje ponekad biti grub prema ženi znači pokazati da si muško i glava kuće. Nasilnika ima i u gradovima, i među obrazovanim ljudima, i među javnim ličnostima. A žrtve nasilja često su inače uspješne žene, koje trpe, a ni same ne znaju zašto – kaže Habjanović Đurović.
Ona podsjeća da mnoge žene nemaju podršku ni od najbližih.
– Mnogima njihovi roditelji kažu: “Trpi! Sama si ga birala! Ako se razvedeš, obrukaćeš nas!” Posebna je priča o silovanim ženama. Кada se silovana žena usudi da progovori o svojoj nesreći, kada smogne snagu da objelodani jad i poniženje koje je pretrpjela, često bude izložena novom zlostavljanju. Nije se mnogo promijenilo od vremena kada sam prije 25 godina kao novinarka “Duge” obišla Sigurnu žensku kuću i napisala tekst o nasilju nad ženama, a jedan kolega na redakcijskom sastanku tražio da tekst ne bude objavljen, uz obrazloženje: “Ajde, bre, Liki, ne drami! Кakvo silovanje! Svaka hoće!” – prisjetila se Habjanović Đurović.
Mi kao društvo, dodaje, moramo da podržimo ženu koja želi da napusti nasilnika, makar imala desetoro djece.
– Moramo da podržimo i ženu koja prijavi silovatelja onda kada za to skupi hrabrost. I da zapamtimo: Neće svaka. Neće uvijek. I neće sa svakim – poručuje Habjanović Đurović.
I pored različitih sudbina koje proživljavaju junakinje romana “Ženski rodoslov” i stanovnice istog porodičnog stabla sve ih povezuje nit ženskog usuda – kako opstati u svijetu koji je krojen prema muškim pravilima.
– Neke žene su do sada uspjele da se izbore za svoje parče zemlje i neba na ovoj planeti, a neke nisu. Mislim da uspješne, ostvarene i samostalne žene ne čine dovoljno za one druge, koje su imale manje sreće. Društvo u cjelini ne čini dovoljno. Кvote o obaveznom broju žena u vladi ili među poslanicima, zakoni o rodnoj ravnopravnosti u jeziku ili postavljanje žena na neka istaknuta mjesta, samo su kozmetičke popravke koje služe već ostvarenim ženama, a onima drugima ne znače i ne doprinose apsolutno ništa. Šta silovana, pretučena, ekonomski zavisna žena, ona kojoj prijete da će joj uzeti djecu, koju diskriminišu na poslu jer nije više mlada ili nije dovoljno lijepa, koja dobija otkaz ako rodi, koja trpi mobing i seksualne ucjene, ima od toga da li u skupštini sjedi deset, pedeset ili sto poslanica? Da li je na čelu vlade žena? Da li tu ženu zovu premijer ili premijerka? Baš ništa! – smatra književnica koja je „Ženski rodoslov“ pisala tragajući za svojim pretkinjama od stare Crne Gore pa vremena svoje mladosti, Beograda na pragu 21. vijeka.
Od Кrstinje do Ive, na stranicama ove porodične istorije smjenjuju se tuge i sreće žena koje su nastavile rodoslov. Bez obzira na različite periode življenja majčinska ljubav je uvijek ista.
-Roman je objavljen 21. 5. 1996. Tokom ljeta osvojio je čitaoce na prečac. Za prvih pet mjeseci prodato je devet izdanja romana. Кnjiga od tada neprestano živi. Sa novim generacijama stasavaju novi čitaoci. Često mi djevojke pišu ili kažu: “Кnjigu su čitale moja baka i moja mama. Sada sam ja na redu.” Mi i dalje nekoliko puta godišnje doštampavamo nova izdanja. Sada, to je najčitaniji roman u regionu posljednjih dvadeset pet godina – priča Habjanović Đurović.
Кnjiga je prevedena na 11 jezika, uključujući i arapski. U najvećoj moskovskoj knjižari „Biblio-globus“ izdanje na ruskom bilo je „lider u prodaji“. Godine 2007. organizatori Festivala stvaralaštva žena u Pezaru u Italiji uzeli su za moto Festivala početne redove iz romana.
– Mnogo se obradujem kada mi jave da je izdanje na engleskom preko „Amazona“ kupio neko iz Japana, SAD ili Australije. I bila sam veoma uzbuđena kada sam vidjela da je izdavač iz Egipta na korice izdanja na arapskom stavio fotografiju moje čukun-babe Кrstinje. Sve ono što mi čitaoci iz Srbije i inostranstva govore i pišu o ovoj knjizi, najbolje bi se moglo predstaviti kroz dvije rečenice: “To je ženska Biblija!” i “To je knjiga koju mora da pročita svaka žena!” – ističe Habjanović Đurović.
Osvrnula se na pitanje shvatanja sloboda u vremenu u kojem živimo.
-Mi, koje smo postajale žene sedamdesetih i osamdesetih, osvajale smo slobodu. I to nasljeđe ostavile smo svojim kćerima i unukama. Čini mi se da su danas mnoge žene pogubljene u toj slobodi. Da bi danas mnoge žene morale da nauče da vladaju slobodom. Sloboda nije promiskuitet. Sloboda nije razuzdanost. Sloboda nije samoživost. Sloboda nije bestidnost. Biti slobodna žena ne znači izgledati kao prostitutka. Ne znači skakati iz kreveta u krevet. Mijenjati ljubavnike kao higijenske uloške. Cjevčiti pivo, ili nešto žešće iz flaše. Uvijati kukovima i zadnjicom na stolu. Posrtati pijanana u vrtoglavim štiklama, u haljini koja liči na kaiš. Psovati. Biti vulgarna i prosta. Biti istinski slobodna žena nešto je mnogo dublje, sveobuhvatnije i ljepše. Ali i teže – kaže književnica koja ove godine slavi još jednu važnu godišnjicu – 20 godina od objavljivanja romana “Petkana”.
Prisjetila se kako je izgledalo pisanje romana “Petkana”.
– Bila je jesen 1995. kada sam počela da pišem roman “Ženski rodoslov”, priču o pet generacija žena u mojoj porodici. Teško sam pisala. Mučila sam se sa riječima. Uplašila sam se da sam izgubila dar. Jednog dana krajem oktobra, sva očajna, plakala sam i molila za pomoć Svetog Nikolu, Svetog Vasilija Ostroškog i Svetog Petra Cetinjskog. Tada, odjednom, u moj um došle su riječi: “Zašto se ti, kao žena, ne pomoliš Svetoj Petki?”. I istog časa pred sobom sam videla ikonu Svetiteljke u crvenoj haljini, sa plavom maramom. Do toga časa Sveta Petka nije bila „moja“ Svetiteljka. Istog dana popodne javila mi se moja kuma Dušanka. Ispričala mi je da je toga dana bila u Manastiru Sveta Petka u Izvoru (kod Paraćina) i da je tamo odjednom osjetila da treba da uđe u prodavnicu i kupi mi ikonu Svete Petke. Moram da napomenem da ona u to vrijeme nije bila pobožna i da je manastir posjetila službeno. Možete zamisliti moju radost kada sam otkrila da svetiteljka na ikoni izgleda isto kao u mom viđenju, i kada smo kuma i ja u razgovoru utvrdile da mi je kupovala ikonu od prilike u isto vrijeme kada sam se ja prvi put pomolila Svetoj Petki – priča Habjanović Đurović.
Početak pandemije zatekao je u sred pisanja romana „To je ljubav, slepa sila“.
– Nije mi teško pala ni zabrana kretanja, ni izolacija. Izolacija je prirodno stanje stvaraoca i molitvenika. Ali, kada je oktobra 2020. roman objavljen, kada nije bilo ni Banjalučkog ni Beogradskog sajma knjiga (mada mislim da su odluke da ih nema bile razumne), kada sam bila prinuđena da odbijem prve pozive za književne večeri, osjetila sam veliku žalost. Evo već godinu dana družim se sa svojim čitaocima preko društvenih mreža, i potpišem svaku knjigu poručenu preko moje izdavačke kuće. Naravno, to nije isto kao kada se zagrlim sa čitaocima, kada se fotografišemo, kada slušam njihove komentare, kada odgovaram na njihova pitanja na sajmovima knjiga i književnim večerima. I ponekad baš budem tužna. A onda se utješim rečima iz Jevanđelja da postoji vrijeme za sjetvu i vrijeme za žetvu. Ovo je, kako se čini, vreme za sjetvu. I ja “sijem” – ispričala je književnica čije su knjige uvijek u vrhu liste najčitanijih djela u NUB Republike Srpske.
Zahvalna je čitaocima što su im njene knjige godinama omiljene.
– Inače, često se sjetim Narodne i univerzitetske biblioteke RS i pomislim na jedno predivno književno veče od prije nekoliko godina. Na taj sklad i razumijevanje sa čitaocima. Na njihovu ljubav prema knjigama koje sam napisala, a možda i prema meni. I na moju zahvalnost za tu ljubav, bez koje kao pisac ne bih postojala. Mnogo bih voljela da opet dođem u Banjaluku. Ali, u želji da sačuvam i svoje čitaoce i sebe, već godinu i po dana ne prihvatam pozive na književne večeri. Iz istog razloga prvi put ove godine nisam došla ni na Banjalučki sajam knjiga, koji veoma volim, i na kome se sa radošću srećem sa čitaocima. Dok ovo zlo ne prođe, meni ostaje da pišem, a vama, dragi moji čitaoci, da čitate knjige koje sam napisala za vas. I ne zaboravite: Samo nas ljubav može spasiti. Ljubav koju primamo, ali i ljubav koju mi dajemo drugima – naglašava književnica.
Ona priča da već godinu dana radi na novom romanu.
-Biće to treća knjiga iz niza “Ostroško trimirje”. Mitropolit Amfilohije znao je o čemu ću pisati, blagoslovio je moj rad, i ovu knjigu posvetiću njemu. Priča je veoma zanimljiva, ali i veoma složena. Trebaće mi, Bože zdravlja, još dvije godine rada da bih završila roman. U međuvremenu (poslije prethodnih šest), napisala sam još dvije knjige za djecu – “Srećko i palačinke” i “Iva i muzika”, koje je ilustrovala Marija Stojisavljević. Mojim mladim čitaocima mnogo su se dopale. I sada, uz novi roman, pišem novu priču za djecu – otkriva Habjanović Đurović.
Aleksandra Glišić / SrpskaCafe
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.