Miljevci. Lušci Palanka. Našli su svoje mjesto pod suncem u pitmom Palanačkom polju. Nekada su ovaj kraj krasili brojni izvori, plodne njive i ljudi. Danas je kažu u Miljevcima sve isto, samo je ljudi sve manje i manje. Dolaskom u Miljevce teško se možete oteti utisku da je ovaj kraj pravi mali raj na zemlji.
Kao što već rekosno brojni izvori I potoci udahnuli su mu život. Na žalost sve što se ovdje dešavalo u posljednjih stotinu godina, dovelo je ovaj kraj tu gdje jeste. Na rub života. Ipak upravo za Miljevce i Lušci Palanku, domaćina naše emisije Branislava Borenovića vezuju najljepše životne uspomene. Tu i dan danas, tokom većeg dijela godine, žive njegovi roditelji.
Komšije porodice Borenović su, kao što ste već čuli rasuti po cijelom svijetu. Ima ih u Banjaluci, po Srbiji, u zemljama zapada. Mladi su uglavnom otišli iz sela Palanačkog polja, ostali su samo stariji. Uputismo se da popričamo po jednu sa komšijama, prijateljima, rođacima porodice Borenović, koji i dalje biju bitku sa vremenom u svojim Miljevcima.
– Kako se nekada živjelo ovdje rode moj, bila je tu i prodavnica, kafana, živjelo se onako baš po mjeri. Nikada život na selu nije bio lak, ali je bar bilo djece, bilo je u svakoj kući po petoro, pa je i škola vrvjela od đaka – kaže Radojka Dragičević.
– Nema djece, nema graje koja selo učini veselim, nekada je ovdje živjelo nekoliko stotina duša, a sada nas na prste prebojati možeš, moj ti brate – zbori baka Bosiljka Srdić koja duboko gazi kroz devetu deceniju života svog.
– Nema naroda. Inače živi se lijepo, ali nema naroda – zbori sa sjetom baka Bosiljka. Podsjeća da je u srodstvu sa Borenovićima, kaže često na kafu jedni drugima odu
Tu, tik pretko puta, kojeg malo malo Stefan pretrči da bi pomogao oko kokoški, krava i svinja, živi baka Milka. Pod stare dan se sa stokom bori. Živi se, kaže onako kako može i mora. A upravo Stefanu se kaže često obraduje.
Bori se još, jer se zemlja obraditi mora. Tu su krave, kokoši, tu su plodne njive Miljevačke, ne smijemo ih prepustiti korovu, kaže baka Milka, ponavljajući da do komšija prvih, porodice Borenović, rado na kafu i lijepu riječ dođe. I sve ovo vraća te u neka davna ilijepa vremena, kaže Branislav, koji često, veli premota film u svojoj glavi, prisjećajući se svih tih ljeta provedenih ovdje u Mijevcima.
– Ovdje i danas dan, veći dio godine. žive moji roditelji. Jas am volio ovdje doći, pogotovo ljeti, raspust sdam ovdje provodio, ali onda je bilo puno djece, dođu tako rodbina i komšija iz Njemačke, iz Vojvodine, Banjaluke, fudbal se na ovoj poljani igrao. Volim ovaj kraj. Koliko god mi je bilo teško jer sam kao mali naučio da sadiejvam brklju, to je stožina oko koje se sadijeva sijeno, toliko sam volio svoju baku, volio sam doći ovdje. Baka je znala sa nama, znala da nas okupi, a mene je baš nekako posebno voljela. Sjećam se da je, u želji da me ohrabri, često znala reći, Branko moj kako ti dobro sadijevaš brklju. A ja mokar, ni do čega mi nije, volio bih da igram fudbal sa drugarima, ali mi je jako godilo kad me baka pohvali – kaže Borenović.
Prelijepo je ovo selo, zbori Branislav dok se prisjeća jedne po jedne anegdote iz djetinstva. I dok govori, glas mu zadrhti a grlo se stegne, jer ponavlja lijepa su to vremena bila moj ti brate. Toliko lijepa da bi se sad tamo vratio.
Inače postoji jedna lijepa i neraskidiva veza sela Palanačkog polja i Banjaluke. Naime tu u blizini, u Jelašinovcima rođen je general Milančić Miljević. Čovjek, vojnik, koji je te davne četrdeset i pete sa šestom krajiškom oslobodio Banjaluku od fašista. I to je ono čime se ovaj kraj i dan danas ponosi.
– Moj deda Ilija je isto bio u partizanima, ovo je poznati partizanski kraj. A Milančić je bio, ja se sjećam njega, iako sam bio jako mali, ali se sjećam da je bio nekako naočit. Silan. Čak i u tim godinama poznim, pokazivao je tu neku vrstu sile. Neku vrstu odvažnosti – zbori Branislav Borenović
Na kraju odlazimo u Lušci Palanku. Sjedište mjesne zajednice, sela Palanačkog polja. Ovdje kažu da se iz ovih sela danas uglavnom odlazi, iako tako nekad nije bilo. Bilo je tu svojevremeno pet do šest hiljada stanovnika, puno prodavnica, svi su bili zaposleni. Sada su druga vremena. Sada se sve nade polažu u rudnik u Fajtovcima kažu Milan i Predrag Praštalo.
Da bi cijeli ovaj kraj bar na tren živnuo, mještani Lušci Palanke osmisliše Grmečke sportske igre. Kažu, zvaće nas sigurno dogodine da priču o njima ispričamo.
– Upravo tako. Grmečke sporstske igre su pokrenute još davne 1975 godine. Na tu ideju je došao nekadašnji nastavnik fiskulture Dane Korać. Prekinute su samo tokom ratnih godina. I to je sada pokušaj, da bar na dva tri dana koliko sve to traje, živnu sela Palanačkog polja. Veliki problem je što nema mladih ljudi, ali eto vjerujemo da će Grmečke sportske igre trajati i u budućnosti – zbori Tomislav Praštalo.
Vjera i nada umiru posljednje kaže narodna izreka, zato i mi vjerujemo, nadamo se. i iskreno radujemo idućem ljetu i novom druženju sa mještanima ovog prelijepog kraja koji zrači nekom toplinom, nekom neopisivom ljepotom koju samo na ovim našim krajiškim prostorima možete vidjeti doživjeti i opsjetiti, Putokazima vođeni.
Elta TV
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.