„Lutko, uzmi jedan papir A4 i napiši šta si uradila za posljednih sedam dana. A ti lolo uzmi papir i napiši kad si počeo raditi i kako si dobio posao. A kad završite, onda se zamijenite, pa ti napiši kad si i preko koga dobila posao, a ti šta si uradio u posljednjih sedam dana“.
Ovo bi svojim podređenima trebali da kažu rukovodioci u Vladi, njenim institucijama i javnim preduzećima kada bi postojala iskrena volja da se neradnici i oni koji ne rade ništa izbace na ulicu. Ali postoji nekoliko problema i razloga zbog kojih to nije moguće.
Prvi i osnovni je što iskrena volja da se neradnici izbace na ulicu nestaje odmah poslije izlaska iz kabineta premijera Srpske. Drugim riječima, prvi čovjek Vlade iskreno ne može očima da gleda parazite, neradnike i uhljebe i želi da ih se otarasi i skine sa budžeta, dok se svi ispod njega, od ministara, preko direktora javnih preduzeća i ustanova, pa do nižih rukovodilaca posljednjih dana utrkuju da pošalju saopštenje i kažu kako kod njih nema neradnika i „sinekuraša“ (da ne budem prost). A vrlo dobro znaju i ko su neradnici i šta svaka „lutka“ i svaki „lola“ treba da napiše na svom komadu papira.
I tu već dolazimo do drugog problema, a to je da na posao ne dolaze ili dolaze, ali sjede k'o kila soli i po čitav dan igraju pasijans, brojni niži rukovodioci, šefovi odsjeka, načelnici odjeljenja, samostalni stručni saradnici, inspektori i razni drugi „letići“ koji su posao ili funkcijicu dobili zahvaljujući članskoj karti i/ili rodbinskim vezama. I kako od njih očekivati da od „lola“ i „lutaka“ traže da napišu šta su uradili i kako su dobili posao kad oni sami ništa ne rade i kad su posao dobili preko stranke, a ne na osnovu stručnosti i kompetencija.
Nažalost, mnogo ozbiljniji problem je što su časni i stručni ljudi koji svoj posao rade kako treba i dolikuje postali ravnodušni i rezignirani prema neukim i nestručnim uhljebima koji platu primaju, a ne zarađuju, jer niti šta rade, niti znaju da rade ono što im je u opisu posla. A ovi što umiju i znaju i koji posao nisu dobili zahvaljujući samo stranačkoj pripadnosti uvidjeli su da im to mnogo ne znači i da je važnije i probitačnije biti dobar s kim treba, nego raditi i imati rezultat. Ili još prostije, ako radiš, možeš nešto i pogriješiti, pa da prostite, možeš i naj…, a ako ništa ne radiš, ne možeš ni pogriješiti, pa ne možeš ni naj…. Prosto ko pasulj.
A koliko ima uhljeba, neradnika i onih bez kojih se može najbolje ilustruje sljedeća crtica. Onomad, negdje početkom 2016. godine, sjedilo je na kafi nas nekoliko novinara Pressa i za manje od minut nabrojali smo četvoro zaposlenih bez kojih bi Press svakoga dana funkcionisao potpuno normalno i bez kojih bi novine izlazile kao da su njih četvoro tu, jer niko ne bi primijetio da ih nema, niti bi njihov nedolazak bilo šta poremetio. Dakle, u maloj privatnoj firmi u kojoj je u tom trenutku bilo četrdesetak zaposlenih, deset odsto radnika bilo je višak. Zamislite koliko onda ima viška u državnom aparatu?!
Press se ugasio samo nekoliko mjeseci kasnije.
P.S. Bobi je završio državni Arhitektonsko-građevinski fakultet. Samo kažem.
P.P.S. Srećna nova godina, Bog vam dao zdravlja i pameti. Sve ostalo se može kupiti. A može i preko stranke.
Darko Momić
Stavovi izneseni u kolumnama objavljenim na portalu SrpskaCafe.com pripadaju autorima i ne odražavaju stav redakcije.
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.