„Kosovo nije 15 posto teritorije Srbije, već 100 posto časti, savjesti i dostojanstva srpskog naroda. Srbin koji bi to previdio, izložio bi se prokletstvu vjekova“. U ove dvije rečenice Matije Bećkovića stalo je sve ono što svjesno previđaju, nevješto zaobilaze i perfidno pokušavaju da sakriju oni koji sa najviših funkcija „brane“ Kosovo i Metohiju i raspeti narod na toj Svetoj srpskoj zemlji.
Da, na toj Svetoj srpskoj zemlji, jer ne postoji zemlja koju neki narod doživljava kao kolijevku svog kolektivnog identiteta kao što Srbi doživljavaju južnu srpsku pokrajinu. Pri tome je paradoksalno da većina Srba nikada nije bila na Kosovu, ali taj paradoks samo dodatno ojačava i potvrđuje činjenicu da je Kosovo duša i srce srpskog naroda.
Kosovski mit i poslije više od šest vijekova duboko je ukorijenjen u svijest većine Srba koji zasuze i zaigra im srce kada čuju „zbogom prvi nerođeni sine…“ i instinktivno dižu ruke na “ko da mi otme iz moje duše Kosovo”.
Nažalost, nije ukorijenjena u svijest svih Srba, a biće najopasnije i posebno poražavajuće ako se ispostavi da nije u svijesti onih u čijim rukama je u ovom teškom vremenu, ne samo politička sudbina, već pitanje nacionalnog opstanka srpskog naroda. Da je ukorijenjena, ne bi Aleksandar Vučić prenemagačkim tonom ispipavao puls javnosti praktično nagovještavajući priznavanje nezavisnosti južne srpske pokrajine. Da su svi svjesni značaja Kosova, bili bi svjesni i šta bi za Srbe značilo ako ga se odreknu, a odricanje podrazumijeva političko priznanje, na ovaj ili onaj način, nezavisnosti Kosova od strane Beograda na kojem insistira Zapad, a čemu se kao jedini ozbiljan bedem suprotstavlja Srpska pravoslavna crkva.
„Duhovni vođa pravoslavnih Srba i prisutni arhijereji su još jednom ponovili poznati, jasan i nedvosmislen stav srpske crkve da su Kosovo i Metohija sastavni i neotuđivi deo Srbije i da je njegovo očuvanje u granicama Srbije ustavna obaveza i imperativ kako za Crkvu, tako i za našu državu“, saopšteno je iz SPC prije samo šest dana ili istoga dana kada je u Patrijaršiji u Beogradu posljednji puta bio predsjednik Srbije.
Patrijarh srpski Porfirije i arhijereji SPC u saopštenju su „izrazili uvjerenje da rukovodstvo Srbije na čelu s predsednikom Aleksandarom Vučićem neće i ne može pristati ni na kakva uslovljavanja koja imaju za cilj uspostavljanje nezavisnosti Kosova“.
Drugim riječima, institucija u koju Srbi imaju daleko najviše povjerenja jasno i glasno upozorava da će ako se odreknu Kosova, Srbima biti prevelik i beogradski pašaluk i da će Srbija vrlo brzo stati u krug dvojke. Ako se odreknu svoje kolijevke, Srbi će biti izbjeglice gdje god se pojave i biće dočekivani sa prezirom gdje god kažu kako se zovu. Ako se odreknu Kosova, ne samo da neće imati pravo da nezavisni status traže za Republiku Srpsku, već će napraviti najozbiljniji korak ka njenom nestanku.
Oni u čijim rukama je odluka o Kosovu, treba da budu svjesni da će ako ga se odreknu, njih lično istorija verifikovati višestruko gore nego Vuka Brankovića. I nema stručnjaka za medije i skupo plaćenih izraelskih eksperata koji će im obezbijediti svijetlo mjesto u istoriji. A to je ono do čega je njima najviše stalo. A možda i naša najveća šansa. Hm!
P.S. Bobi naručuje Vidovdan gdje god stigne. Naručivao je i na Kopaoniku.
Darko Momić
Stavovi izneseni u kolumnama objavljenim na portalu SrpskaCafe.com pripadaju autorima i ne odražavaju stav redakcije.
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.