Kolega Željko Svitlica napisao je sjajnu kolumnu i rekao sve što je trebalo o javnoj tragikomediji izazvanoj gostovanjem Sarajevskog ratnog teatra (SARTR) na 25. Teatar festu u Banjaluci.
Potpisujem sve što je napisao sa akcentom na „ako pozorište (SARTR) sa takvim bekgraundom dolazi na Teatar fest, to služi na čast Banjaluci, njenom teatru i Republici zato što živim primjerom svjedoče da svi imaju pravo na postojanje i mišljenje“.
„Moje lično mišljenje je da bi svi oni (svi mi) trebali tu slobodu, tu toleranciju da naglasimo i da se isprsimo, da pokažemo da su drugi ispod, a ne iznad i da tek treba da dostignu tu otvorenost“, prelijepo je rekao Svitlica.
Međutim, ove njegove riječi ne gode pripejd Srbima i Srpkinjama koji su ovih dana odapinjali otrovne strelice iz tastatura plaćenih uglavnom budžetskim parama ili TV pretplatom, a koji bi sutra bili najveći bh. fanatikosi samo ako bi to bilo u skladu sa vladajućim narativom (bez obzira koja stranka bila na vlasti). Treba se vratiti samo deceniju-dvije unazad, pa među najglasnijim kritičarima „političkog Sarajeva“ i dolaska SARTR-a u Banjaluku prepoznati ondašnje kosmopolite i „evropejce“ koji se gnušaju bilo kakvog nacionalizma. Hm!
Da imaju zrno soli u glavi i bilo šta hrišćansko u sebi, ne bi se hranili mržnjom koju spočitavaju Sarajevu i ne bi govorili da je „sramota dovoditi SARTR u Banjaluku, dok su Srbi u Sarajevu građani drugog reda“. Nije mi jasno, a očigledno ni njima, kakvu poruku šalju time? Ako „tamo oni“ ne valjaju, ajde da ne valjamo ni mi. Ili ako su „tamo oni“ glupi i zli, zašto da mi budemo pametni i dobri. Ma nemoj?!
E pa za njih i sve ostale koji nikada nisu čuli postoji prekrasna poslovica „ko tebe kamenom, ti njega hljebom“ kojom se šalje poruka da ništa ne može da porazi čovjeka kao dobro djelo njegovog protivnika.
Da pojasnim, zamislite dva neprijatelja koji se čitav život bore jedan protiv drugog. I u toj borbi jedan od njih onog drugog dotjera do ivice ambisa i treba samo prstom da ga gurne da skonča u provaliji, a on mu umjesto toga pruži ruku i izvuče ga da ne završi u ambisu. Na čijem mjestu bi voljeli biti? Onoga prvog što je oprostio ili onoga drugog što mu kroz glavu prolazi „zašto je ovo uradio, ja bih njega gurnuo u ambis“.
Na mjestu onog prvog je direktorica Narodnog pozorišta Dijana Grbić i svi ostali koji su dali saglasnost i doprinijeli gostovanju SARTR-a u najvećem gradu Srpske, a na mjestu onog drugog su svi koji ne mogu sebi da dođu od muke „zato što Srbi nisu kamenjem protjerali sarajevske glumce iz Banjaluke i pokazali kakvi su divljaci“. Mali problem je što se među ove druge ne ubrajaju samo generatori mržnje iz sarajevske kotline, već i pomoćnica ministra za kulturu Republike Srpske Tanja Đaković i sve ostale/i koje su sa budžetskih tastatura, preko javnog servisa i tviter profila dizali larmu protiv najboljih koje imamo i sipali otrov po ovogodišnjem Teatar festu, stavljajući se tako u istu ravan sa onima protiv kojih misle da se bore. Daleko im bile udobne fotelje u kojima trenutno sjede, ali valjda će jednoga dana shvatiti koliko nisu bili u pravu. A taj dan će doći kad Milorad Dodik kaže šta o svemu misli i konačno spusti zavjesu na ovogodišnji Teatar fest. I to je tako!
P.S. Rukovodstvo nacionalnog teatra zaslužuje kritiku zbog propusta sa zastavom, jer zastava zaslužuje poštovanje, pa taman bila samo na reveru.
P.P.S. Bobi je među onima prvima sigurno, znam ja Bobija. Al’ je i iz Karanovca, jbg.
Darko Momić
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.