Iako je većina dokumenata koji sadrže informacije o njenom slučaju i dalje zapečaćena, ono što je poznato govori nam da je Mata Hari govorila istinu – da i nije bila špijun, jer ništa nije ni uradila, osim što je uzela pare!
– Priznajem da sam bila kurtizana, ali nikada nisam bila špijunka. Nikada se nisam osjećala kao njemački špijun, zbog toga što nikada ništa nisam uradila za njih, osim što sam uzela novac.
Na ovim riječima se zasnivala odbrana Margarete Zele, mnogo poznatije po svom umjetničkom imenu Mata Hari, tokom višemesečnog ispitivanja kom je bila podvrgnuta.
Optužbe
Francuske vlasti su je ispitivale zbog optužbi za špijunažu tokom Prvog svjetskog rata. Uprkos nedostatku pouzdanih informacija, a možda upravo zbog toga, njen život (kako zabavljački, tako i špijunski) i njena smrt decenijama su privlačili pažnju radoznalih istoričara. Nedostatak čvrstih dokaza koji bi potkrijepili tvrdnje francuskih obaveštajnih službi nije smetao hroničarima da je proglase jednom od najpoznatijih špijuna Velikog rata.
Margareta Zele je rođena 7. avgusta 1876. godine u malom holandskom gradu Leuvardenu. Nakon razvoda njenih roditelja i majčine smrti poslata je u Lejden gdje se školovala za vaspitačicu, ali je ubrzo izbačena nakon koketiranja sa upravnikom. Mlada i željna avanture, nije željela da život nastavi u svom rodnom gradu. Sa 18 godina javila se na oglas (mnogo) starijeg generala Rudolfa Mekloda koji se u potrazi za životnom saputnicom obratio holandskim novinama.
Kao leptir
Margaretina želja se ubrzo ispunila. Vojna karijera njenog supruga odvela ih je na drugu stranu svijeta, do Indonezije, gdje su kroz nekoliko godina dobili dvoje djece. Međutim, sreća je bila kratkog daha. General je bio nevjeran, a i nasilan. Kada im je preminulo dijete, nije bilo druge opcije nego da se vrate u Evropu i razvedu. Margareta je na sudu izgubila starateljstvo nad drugim djetetom.
Bilo joj je 27 godina i odlučila je da se preseli u Pariz, koji je vidjela kao idealno mjesto za novi početak.
– Želim da živim kao šareni leptir na suncu – prisjetila se kasnije svojih želja iz tog perioda.
Svjetlost sunca zamijenilo je prigušeno svjetlo koje se gubilo u gustom dimu pariskih kabarea, dok je Margareta pred desetinama gladnih očiju sa sebe uklanjala komade odjeće u leptirovim bojama. Poučena iskustvima koja je stekla u Indoneziji, razvila je specifičnu vrstu “hindu” plesa, uvjeravajući ljude da je rođena u svetom indijskom hramu gdje su je sveštenici naučili drevnim vrstama plesa i dali joj ime Mata Hari, ili “Oko dana” na malajskom.
– Nikada nisam umjela da plešem dobro. Ljudi su dolazili na moje nastupe samo zbog toga što sam bila prva plesačica koja nije imala problem sa tim da ostane naga pred publikom – rekla je jednom prilikom.
Putovala Evropom
S vremenom je njena popularnost porasla, pa je počela da radi i van Francuske. Putovala je Evropom i izvodila nastupe koji su mahom bili rasprodati, a tokom kojih je upoznala veliki broj vojnih lica i bogatih aristokrata sa kojima je započinjala afere i koji su je obasipali pažnjom i poklonima. Međutim, početak Prvog svjetskog rata umnogome je uticao na njenu karijeru koja je tada već bila na zalasku. Svjesna činjenice da joj je bilo skoro 40 godina, te da njeni nastupi više nisu bili toliko posjećeni, odlučila je da se skrasi.
Kada je iz Berlina pokušala da se vrati u Francusku, njemačke vlasti su je primorale da se vrati u Holandiju, gdje je život nastavila sa jednim od svojih starih ljubavnika iz redova holandske aristokratije. Iako su informacije o početku njene špijunske karijere veoma oskudne, vjeruje se da je obavještajnim radom počela da se bavi upravo u rodnoj zemlji 1915. godine. Tada joj je počasni njemački konzul u Amsterdamu Karl Kremer, uvjeren u to da se njene veze i neutralno holandsko državljanstvo mogu i te kako iskoristiti, ponudio 20.000 franaka kako bi postala špijun. Ona je kasnije tvrdila kako je mislila da je to bila kompenzacija za novac koji joj je godinu dana ranije oduzet na njemačko-francuskoj granici.
H 21
Međutim, prema informacijama iz njenog dosijea koje su ugledale svjetlost dana, ona je pristala na Kremerovu ponudu, dobivši kodno ime “H 21”. Narednih nekoliko mjeseci provela je u skladu sa svojim starim navikama, putujući Evropom, s tim što je najveći dio svog vremena provodila u Njemačkoj.
Nije bilo potrebno mnogo vremena prije nego što je to zapalo za oko britanskim obavještajnim službama. U izvještaju francuskim kolegama, sastavljenom nakon što je Mata Hari ispitana tokom putovanja u Veliku Britaniju, istakli su da se na nju mora obratiti pažnja, iako “u njenom posjedu nije pronađeno ništa inkriminišuće”.
Francuzi su ipak vrlo ozbiljno shvatili britansko upozorenje. Na taj način je ionako prilično turbulentan život nekadašnje kurtizane postao još intrigantniji. Tokom 1916. godine, francuski operativac Žorž Lado uspio je da je pronađe u Parizu i dodatno joj zakomplikuje život. Ponudio joj je novi špijunski posao, ovoga puta u službi Francuske.
Svjestan britanskih sumnji, Lado je vjerovao da će na ovaj način ili razotkriti Mata Hari, ili je pridobiti na svoju stranu. Ona je pristala na ponudu, s obzirom na to da joj je bio potreban novac kako bi započela život sa mladim ruskim kapetanom Vadimom Maslovom, obećavši da će pokušati da izvuče što je moguće više informacija od njemačkih zvaničnika i vojnih lica.
Nakon neuspjelog puta u Belgiju završila je u Španiji gdje je pronašla novog ljubavnika, njemačkog majora Arnolda Kalea. Ona je pokušala da dobije određene informacije od Kalea, ali je tom prilikom napravila grešku koja će je koštati. Navodno je svom ljubavniku priznala da su joj Francuzi dali špijunski zadatak, ponudivši se da, za odgovarajuću naknadu naravno, Berlinu preda francuske tajne.
Tokom njenog povratka u Pariz, francuski obavještajci presreli su kodirane poruke koje je Kale telegramom slao u glavni grad Njemačke. S obzirom na to da je koristio Margaretino kodno ime “H 21”, koje je bilo dio dešifrovanog kodnog sistema, Francuzi su odmah saznali o kome je riječ i ustanovili da je Mata Hari zaista bila njemački špijun.
Bez pomoći
Nije pomoglo ni to što Nijemci nisu imali nikakvu namjeru da joj pomognu. General i jedan od najcjenjenijih obavještajaca nemačke vojske Valter Nikolaj bio je veoma razočaran u Mata Hari zbog toga što mu od početka svoje službe nije dostavila nijednu značajnu informaciju. Umjesto toga, na njegovom stolu završavali su izvještaji koji su bili sačinjeni od tračeva o seksualnim navikama francuskih političara i generala. Nezadovoljan njenim radom, odlučio je da raskine dogovor koji su sklopili tako što je Francuzima priznao da je bila špijun.
Po dolasku u Pariz, 13. februara 1917. godine, Mata Hari je uhapšena i optužena za špijunažu. Suđenje je ubrzo počelo, a ono malo informacija koje o njemu postoje ukazuje na to da nije imala velike izglede, bez obzira na to da li je zaista kriva ili ne. Francuska vojska je u tom periodu trpila poraz za porazom na bojnom polju, a sve češći štrajkovi dodatno su uznemiravali novu vladu Žorža Klemansoa. Stoga je Mata Hari iskorišćena kao žrtveno jagnje, a njen uticaj na nepovoljne okolnosti u kojima se zemlja našla je preuveličan, čemu je naročito doprinijela francuska štampa.
Njoj su na teret stavljene i optužbe za odavanje tajni o novim savezničkim tenkovima, zbog čega je navodno ubijeno više hiljada francuskih vojnika, iako za to nije bilo nikakvog dokaza. Njenom advokatu bilo je zabranjeno da ispituje svoje, ali i svjedoke koje su pozvali tužioci. U nedostatku drugih opcija, Mata Hari se obratila holandskom ambasadoru u Parizu.
– Do svih međunarodnih veza koje posjedujem došla sam isključivo kao plesačica. Nikada nisam bila špijun. Zaista je užasno to što nisam u mogućnosti da se branim – pisalo je u jednom od nekoliko pisama koja je poslala u ambasadu Holandije u Parizu.
Naročito ju je pogodilo to što ju je napustio i ruski komandant Maslov. On je odbio da svjedoči u njenu korist, istakavši “da ga nije briga šta će biti sa njom”. Mata Hari se navodno onesvijestila kada je čula tu vijest.
Iako je većina dokumenata koji sadrže informacije o njenom slučaju i dalje zapečaćena, iz onoga što je poznato javnosti djeluje da Margareta Zele zaista nije bila pravi špijun. Ne postoji nijedan dokaz o tome da je bilo koju od dvije strane snabdela informacijama koje su od nje očekivali, već samo da je uzimala novac u zamjenu za usluge koje nije ispunjavala.
To međutim nije smetalo Francuzima da je nazovu “najvećom špijunkom tog doba”.
Posljednji poljubac
Glavni tužilac Andre Morne je u svojoj završnoj izjavi zaključio da je “zlo koje je dotična počinila nezamislivo”, a vojnom tribunalu je bilo potrebno manje od sat vremena da je osudi na smrt.
Mata Hari je pogubljena u zoru 15. oktobra 1917. godine u polju na obodu Pariza. Nakon što je odbila da joj oči budu prekrivene povezom, ubijena je od strane odreda koji je činilo dvanaest francuskih vojnika. Sudeći po izvještaju britanskog reportera Henrija Velsa koji je bio očevidac događaja, jedan od oficira je prišao njenom tijelu nakon što je pala i pucao joj u glavu kako bi se uvjerio da je mrtva.
Isti izvještaj potvrđuje da je poslala poljubac vojnicima prije nego što su povukli obarače.
Agencije
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.