Samoubistvo Branka Ćopića, nadnosi se, i danas, kao neka mračna sjenka, nad njegovim bogatim djelom.
Odnio je u smrt mnoga pitanja. I svoja, i naša. Bio je 26. mart 1984. godine.
Branko Ćopić izlazi iz svog stana, tu negdje oko “Beograđanke”, najviše beogradske palate, i odlazi do hotela “Moskva”.
U restoranu na spratu naručuje kafu i dugo gleda na Savu. Časti konobare, valjda prvi put, i to pozamašnom svotom…
– Koji je povod? – pitaju konobari.
– Imam, vjerujte, veliki razlog – odgovara Branko.
Silazi do mosta. Okreće leđa zgradi Centralnog komiteta, preskače ogradu i strmoglavljuje se na beton baš u momentu kad su zazvonila zvona sa Saborne crkve. Sutradan šturi izvještaj u novinama. Nervno rastrojstvo… Nigdje pitanja zašto, pišu Večernje novosti.
Ovo samoubistvo nadnosi se, i danas, kao neka mračna sjenka, nad njegovim bogatim jdelom. Odnio je u smrt mnoga pitanja. I svoja, i naša.
Sudanije Branka Ćopića, kako je Ratko Peković nazvao knjigu o njemu, počelo je odmah na početku.
Jugoslavija se oporavljala od krvavog rata i prvih posljedica razorne rezolucije Informbiroa i raskinutog zagrljaja s Moskvom. Zemlja se lagano oporavljala, ali su sa oporavkom lagano rasle i mnogobrojne privilegije onih koji su zasjeli da vladaju u ime naroda.
Te daleke 1950. godine bilo je sparno ljeto, kako inače i danas zna da bude u Beogradu. Duško Kostić, glavni i odgovorni urednik “Književnih novina”, zaključio je avgustovski broj i krenuo ka rodnom Ivangradu, ne pomišljajući o tome da će najnoviji satirični zapis Branka Ćopića “Jeretička priča” uzdrmati sam vrh nove države. Na autobuskoj stanici dočekali su ga drugovi iz Komiteta i saopštili mu da se prvim autobusom vrati za Beograd i da sutra uveče u sedam sati bude u redakciji. I ništa više. Uspio je nekako da stigne na vrijeme.
Kad tamo, Ćopić. Sproveli ga do redakcije. Ni on ne zna ko ih je i zbog čega okupio.
Tito je u Ćopićevoj “Jeretičkoj priči” vidio aluziju “na naše najviše rukovodstvo”. Jasno je rekao da on lično takvu satiru neće dozvoliti, ali i da pisac neće biti uhapšen.
Život između poštapalice i depresije
I počeo je Ćopić da piše romane. Ali avaj, kada je objavio “Gluvi barut”, prošao je kroz istog partijskog “toplog zeca” kao u vrijeme “Jeretičke priče” i, konačno, 1960. je izbačen iz Partije.
Živjeće tako Branko dvostruki život između pošalice i dosjetke i depresije, između slave najčitanijeg, najtiražnijeg i najprevođenijeg književnika i pritiska državne aparature da slomi u njemu trajne ljudske vrijednosti. Tamo sedamdesetih godina prošlog vijeka, u predgovoru “Bašti sljezove boje”, uputiće nam opomenu, koju tad nismo razumjeli. Piscu su se ukazali crni jahači, konjanici apokalipse,
aveti razaranja i požara, neman koja se sprema da sve satre – ognjišta i krovove, djetinjstva i ceste, sela i čitave gradove. Kasno će nam poruka postati jasna – kada je počeo razorni rat i krvoproliće.
Neposredno nakon Ćopićevog samoubistva nije bila pronađena nikakva oproštajna poruka. Njegova supruga, Bogdanka – Cica, našla ga je kasnije, u limenoj kutiji “Pelikan” u kojoj je držala pribadače.
Pisac se oprostio riječima:
“Sam je kriv za svoju smrt. Vadili su ga iz govana mnogi dobri drugovi pa nije pomoglo. Bio je tu i Hektor, ambasador iz Meksika, sada je u Turskoj, i Selim Numić, i Ratko Novaković, i Cica, Bog je ubio dabogda! I njegovi brojni čitaoci, ali ništa nije pomoglo. Pomozite joj da preživi ovu moju bruku i sramotu, ako je ikako moguće. Zbogom lijepi i strašni živote! Mart mjesec, 1984. godine!”
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.