Ema Kobiljski, djevojčica koja je ubijena u masovnoj pucnjavi u OŠ “Vladislav Ribnikar”, 3. oktobra bi napunila 15 godina.
Njena majka Nina povodom nebeskog rođendana kćerke, već drugog koji dočekuju bez nje, objavila je potresnu poruku na društvenim mrežama.
Njenu objavu prenosimo u cijelosti:
3.oktobar, dan tvog rođenja….13 proslavljenih u veselju i već drugi u kom se Bogu molimo da do tebe dopre naša ljubav, u kom ti u zajedništvu šaljemo omiljene balone.
Svaki dan je dan ljubavi i tuge, rekao bi čovjek da su isti, ali ima onih posebnih, onih koje pamtimo po radosti…tih dana, za udah, potrebno je mnogo zagrljaja…
I onda, u samoći tražimo oči tvoje, ruke tvoje, tvoj glas i tvoj osmjeh…i ti nam se sa slike smješiš, bez ljutnje, sa blagim pogledom….dok ti mi kroz suze govorimo i ponizno priznajemo: nismo te slagali srećo naša, mi nismo znali da zlo vreba…
Nismo znali da on već 1. maja prekriva kameru i uzima očeve pištolje i municiju, dok ti tog istog 1. maja juriš na livadi za loptom.
Ljubavi, tvoj tata je sportista, a tvoj deda je vojnik jasnog stava da je rat jedna strahota i da je oružje zlo, koje očima svojim nikada vidjeli nismo. Nismo znali da je taj tata, koji nikada vojnik nije bio, zapravo volio da se u maskirnu uniformu maskira, da se igra rata, da kupuje hiljade metaka municije, čuva puške, kupuje pištolje i tako maskiran se nama sada kao sportista predstavlja.
Znam da znaš da to sportista nije, a da nije ni vojnik…. kaže da nije ni trener iako sam bira da svoje oružje svom sinu u ruke stavlja i da ga vodi u mjesto sopstvene razonode… – ne ljubavi, ne u park, ne na igralište – u streljanu, njegovo mjesto opuštanja.
Mi to srećo nismo znali…On je znao.
Rekla si: čudan je, a ja sam ti rekla: druži se, vidjećeš, ljudi su dobri kad ih upoznaš…ti si mi vjerovala….nisam umjela da prepoznam dječiju intuiciju, jer nisam tada znala da mu roditelji pravdaju više stotina izostanaka dok objašnjavaju da im dijete spava preko 20 sati dnevno i da ne mogu da ga probude…A oni su znali.
I dok me sa slike gledaš, prizivam 2.maj, tvoj dlan na mojim ledjima i tvoj glas koji mi kazuje: Maki, znas li ti koliko ja tebe volim? Nisam tada znala da on svojoj majci piše: mrzim te…Ona je znala.
I šta sad kad streljana dovede do strijeljanja, kad pištolj opali u školi, kad mržnja dovede do zla i kad bolest dovede do ludila? Pitamo se dok ti cvijeće na grobu sadimo, dok ti svijeću palimo i sliku ti milujemo i kažemo: nismo te slagali ljubavi naša, i dalje vjerujemo da čovjeka treba da krasi dobrota, plemenitost, hrabrost, odgovornost, blagost, poštenje i da se ovom užasu u kom živimo ne prepuštamo, već da se borimo za sistem vrijednosti po kom smo tebe gajili, jer ako od toga odustanemo, izgubili smo sve…
Telegraf.rs
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.