U svijetu u kojem je inovacija ključ svakog napretka, iznenađujuće je koliko obrazovni sistemi i dalje insistiraju na uniformnosti i šablonskom razmišljanju.
Umjesto da podstiču slobodu izraza, radoznalost i originalnost, škole djeci, od najranijih dana, nameću okvire koji ih uče da razmišljaju poput mašina, precizno, sistematično, ali bez imaginacije.
Na ovaj problem ukazuje međunarodni edukator i istraživač vještačke inteligencije Timoti Kuk, koji u tekstu za Psychology Today upozorava da se istinska kreativnost guši zarad lakšeg ocenjivanja.
Kuk tvrdi da današnji obrazovni sistem djecu uči kako da razmišljaju po zadatim obrascima, a ne kako da razmišljaju slobodno i kreativno. Od prvih školskih sastava, djeci se usađuju stroge forme: uvod, tri primjera, zaključak, sve što je predvidljivo i lako mjerljivo.
Iako se time zadovoljavaju kriterijumi standardizovanog ocjenjivanja, u procesu se gubi ono najvrijednije – autentičnost. Djeca više ne pišu iz radoznalosti ili želje da istraže neku misao, već da bi pogodila šta nastavnik želi da pročita.
Sigurne zone umjesto odvažnosti
U strahu da ne pogriješe, učenici biraju „bezbjedne” načine izražavanja. Kuk navodi da pravila poput „tri primjera” mogu da djeluju logično i uravnoteženo, ali često ostaju na površini teme.
– Prava kreativnost zahtijeva odstupanje od pravila, iskorak u nepoznato i hrabrost da se ne bude savršen, osobine koje se, paradoksalno, u školama ne podstiču, već potiskuju – ističe Kuk.
Još jedan ozbiljan propust obrazovnog sistema jeste što nagrađuje krajnji rezultat, a ne trud i proces učenja. Umjesto da podstiču postavljanje pitanja, škole vrednuju tačne odgovore. Zbog toga, kaže Kuk, vještačka inteligencija tako dobro imitira akademski stil, jer, poput školskog sistema, funkcioniše tako što prepoznaje obrasce, a ne stvara nove stvari.
Radoznalost i hrabrost umjesto šablona
Kuk podsjeća da je prava vrijednost znanja u unutrašnjoj motivaciji, u dečjoj radoznalosti, spremnosti da se pogreši i istraži nepoznato.
Djeca još uvijek posjeduju sposobnost da svijet gledaju bez predrasuda, otvorenog uma, što je sposobnost koju odrasli najčešće izgube. Umjesto da im sputavamo taj dar, trebalo bi da im damo slobodu da ga razvijaju.
Rješenja postoje, ali zahtijevaju suštinsku promjenu pristupa. Umjesto da djeci namećemo kako treba da napišu sastav ili riješe zadatak, trebalo bi da ih ohrabrimo da sama otkriju svoj način razmišljanja.
Ako dijete pokaže interesovanje za vjetroturbinu koju je usput vidjelo, ne treba to zanemariti, treba mu pružiti informacije, resurse, iskustva, pa čak i posjetu na terenu.
– Učenje bi trebalo da počiva na ličnom otkriću, a ne na ispunjavanju očekivanja – kaže edukator.
Za razliku od vještačke inteligencije koja umije da rekonstruiše znanje, ali ne i da ga doživi, ljudska inteligencija podrazumijeva ranjivost, autentičnost i spremnost da se kroči u nepoznato. To su upravo one osobine koje školski sistem često pokušava da „popravi” i tako nesvesno briše ono što nas čini jedinstvenim.
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.