Prvi sapuni nastajali su sasvim slučajno, kao smjesa životinjske masti i pepela koja se stvarala na ognjištima, ali su vrlo brzo ljudi shvatili da ta čudna, klizava smjesa ima moć da ukloni prljavštinu.
Tajna se krije u jednostavnom, a genijalnom principu. Jedan kraj molekula sapuna “voli” vodu, a drugi masnoću. Kada se sapun pomiješa sa vodom, on okruži čestice prljavštine i masti, odvoji ih od kože i omogući da se sve lako spere.
Drevni Sumeri, Egipćani i Rimljani koristili su sapun, ali ne uvijek onako kako ga koristimo danas.
Egipćani su ga pravili od biljnih ulja i alkalnih soli i uglavnom koristili za pranje vlasi i liječenje kožnih problema. Rimljani su ga više cijenili kao sredstvo za pranje tkanina, dok se pravo korišćenje razvilo nešto kasnije.
Tokom srednjeg vijeka, gradovi poput Marseja, Kastilje i Alepa postali su poznati po svojim sapunima napravljenim od maslinovog ili drugih biljnih ulja, i ti recepti se i danas smatraju zlatnim standardom prirodnog sapuna.
Savremeni sapuni mogu biti čvrsti, tečni, glicerinski, ručno rađeni ili industrijski proizvedeni, a razlikuju se po biljnim uljima, mirisima i dodacima koji mu daju teksturu i blagost. Dobro napravljen sapun nije samo sredstvo za čišćenje, on štiti kožu, održava joj prirodnu vlagu i ostavlja je mekom. Zanimljivo je da glicerin, nusprodukt procesa saponifikacije, prirodno “vuče” vlagu, pa su glicerinski sapuni posebno cijenjeni jer ne isušuju kožu.
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.