Dok se planeta suočava sa novim geopolitičkim potresima, podzemni svijet jedne od najmirnijih država Evrope krije tajnu spremnu za najgori scenario.
Iako vijekovima prepoznatljiva po apsolutnoj neutralnosti, Švajcarska ispod svojih ulica, škola i porodičnih domova ima razvijenu zastrašujuću mrežu atomskih skrovišta, sposobnu da u svakom trenutku primi kompletno stanovništvo zemlje.
Prema izvještajima The Guardian, Švajcarska ima više nuklearnih bunkera po osobi nego bilo koja druga zemlja na svijetu. Ovo nije nedavni razvoj događaja ili reakcija na jedan jedini sukob.
Umjesto toga, to je rezultat decenija planiranja oblikovanog ratnim strahovima, zakonima o civilnoj zaštiti i nacionalnim vjerovanjem u spremnost.
Čak i danas, većina stanovnika živi na nekoliko minuta od skloništa dizajniranog da ih zaštiti tokom nuklearnog ili velikog vojnog napada.
Strah od Hladnog rata i opasnost sa granica
Razumijevanje zašto je Švajcarska izgradila ovaj sistem zahtijeva pogled na njenu istoriju Hladnog rata, njene jedinstvene zakone i kako se ti bunkeri još uvijek održavaju i koriste u moderno doba.
Prema izvještajima, švajcarski sistem bunkera se brzo razvijao tokom Hladnog rata. Iako je zemlja ostala neutralna, bila je okružena članicama NATO saveza i Varšavskog pakta. Švajcarske vlasti su se bojale da bi se svaki veliki evropski rat mogao proširiti preko granica.
Testiranje nuklearnog oružja i rastuće tenzije tokom 1950-ih i 1960-ih godina povećali su zabrinutost javnosti. Kao odgovor na to, Švajcarska se fokusirala na civilnu odbranu. Ideja je bila jednostavna – čak i ako zemlja nije mogla zaustaviti nuklearni rat, i dalje je mogla zaštititi svoje ljude.
Vladini planeri su smatrali da su skloništa koja mogu izdržati pritisak eksplozije, zračenje i radioaktivne padavine neophodna za preživljavanje. Decenijama je ovaj način razmišljanja oblikovao nacionalnu politiku.
Rigorozni zakon iz 1963. godine
Pravni sistem u Švajcarskoj je jedan od glavnih razloga zašto ima toliko bunkera. Švajcarska je 1963. godine usvojila zakon o civilnoj zaštiti koji je nalagao da svi moraju imati mogućnost da dođu do nuklearnog skloništa.
Prema pisanju Gardijana, ovaj zakon je zahtijevao da nove kuće imaju skloništa ili da lokalne vlasti grade zajednička skloništa u blizini. Graditelji koji nisu mogli uključiti sklonište u projekat, morali su uplaćivati novac u javni fond za skloništa.
Ovo je osiguralo da čak i stagnant grada bez privatnih bunkera i dalje ima obezbijeđeno mjesto tokom vanrednih situacija. Vremenom je ovaj zakon stvorio nacionalnu mrežu skloništa direktno povezanu sa brojem stanovništva.
Koliko zapravo bunkera postoji u Švajcarskoj?
Švajcarska ima preko 370.000 bunkera koji pružaju skloništa za devet miliona ljudi, dok ova zemlja ima ukupno 8,8 miliona stanovnika. To znači da tehnički postoji sklonište za gotovo svakog stanovnika, piše N1 info.
Izvještaji kažu da nijedna druga zemlja nema toliku pokrivenost. Ova skloništa mogu biti bilo šta – od velikih bunkera koje ljudi dijele ispod škola i javnih zgrada, do malih, čvrstih prostorija u privatnim kućama.
Mnogi od njih imaju filtere za vazduh, debele betonske zidove, toalete za hitne slučajeve i hermetički zatvorena vrata koja su namijenjena da spriječe ulazak zračenja.
Zašto Švajcarci nikada nisu uklonili svoja skloništa?
Nakon što se Sovjetski Savez raspao, mnoge zemlje su uklonile ili prestale koristiti skloništa iz perioda Hladnog rata. S druge strane, Švajcarska to nije učinila.
Gardijan izvještava da su švajcarske vlasti nastavile održavati sistem čak i nakon 1990-ih godina. Zvaničnici su tvrdili da prijetnje nisu nestale, već da su se samo promijenile. Nuklearne nesreće, terorizam i nove geopolitičke tenzije održavale su skloništa relevantnim.
Troškovi njihovog održavanja bili su takođe niži od ponovne izgradnje od nule, ukoliko se potreba za njima vrati.
Pametna namjena u mirnodopsko vrijeme
Većina švajcarskih bunkera nije prazna. Prema izvještajima, mnogi se koriste kao skladišta, vinski podrumi, arhive ili prostori za hitne zalihe, piše N1 info.
Međutim, oni moraju ostati upotrebljivi kao skloništa. Vlasnici su dužni da ključne karakteristike održe netaknutim, uključujući ventilacione sisteme i ojačana vrata. Lokalne vlasti redovno provjeravaju skloništa kako bi se uvjerile da su bezbjedna.
Na nekim mjestima, vježbe evakuacije i dalje upućuju ljude kako da najbrže dođu do skloništa.
Obnovljena pažnja i strah od sukoba na istoku
Švajcarski bunkeri su ponovo dospjeli u žižu javnosti zbog nedavnih događaja širom svijeta. Gardijan napominje da je nakon što je Rusija napala Ukrajinu, interesovanje za skloništa naglo poraslo.
Neki stanovnici su prvi put nakon mnogo godina provjerili svoje dodijeljene lokacije bunkera. Švajcarska vlada uvjerila je javnost da sistem skloništa ostaje potpuno operativan. Zvaničnici su takođe pregledali planove za vanredne situacije i spremnost za snabdijevanje, kao dio širih napora civilne zaštite.
Švajcarski pristup u poređenju sa ostatkom Evrope
Za razliku od Švajcarske, mnoge evropske zemlje se oslanjaju na planove evakuacije, a ne na sisteme skloništa. Izvještaji objašnjavaju da su švajcarska geografija, politička kultura i federalna struktura omogućili da država značajno investira u lokalizovanu zaštitu.
Švajcarsko planiranje odbrane fokusira se na decentralizaciju. Umjesto velikih nacionalnih skloništa, zaštita je raspoređena na hiljade malih lokacija. To smanjuje vjerovatnoću da previše ljudi bude na jednom mjestu odjednom i olakšava pristup u slučaju nužde.
Podzemni sistem izgrađen da traje
Švajcarska mreža nuklearnih bunkera rezultat je višedecenijske politike, zakona i javne saradnje. Prema izvještajima, ona predstavlja rijedak primjer zemlje koja održava veliku infrastrukturu civilne odbrane dugo nakon završetka Hladnog rata.
Bunkeri nisu samo simboli straha. Oni predstavljaju nacionalnu odluku da se civilna zaštita postavi kao prioritet u najgorim mogućim scenarijima. Švajcarska podzemna skloništa su uvijek spremna, ugrađena u svakodnevni život i čekaju dan kada bi mogla postati neophodna.
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.

