Na današnji dan 29. juna, prošlo je stotinu četrdeset i devet godina od rođenja Petra Kočića, jednog od najvećih majstora srpske umjetničke proze. Stotinu četrdeset i devet godina je i mnogo, i malo za snagu umjetnosti koju nikakve ograde i zidovi ne mogu zatvoriti u jedno vrijeme.
Umjetničko djelo živi svojom neomeđenom trajnošću, govori univerzalnim jezikom ljudskog uma i srca, i predstavlja, kako je vispreno zapazio jedan kritičar, večitu mladost sveta.
Kočićevo djelo je kroz sva vremena zbog univerzalnosti koja prevazilazi granice ličnog ostalo uvijek živo i aktuelno. Za velike ljude se zna da imaju samo datum rođenja. Njihovo djelo, doprinos razvoju čovjeka i čovječanstva, njihov humani podvig, otklonili su od njih sjenku skončanja. Pa, iako je trajanje svake biološke jedinke određeno dosuđenim vremenom, veliki ljudi uspjeli su da se otrgnu gravitaciji neminovne prolaznosti. O Kočiću danas možemo govoriti jedino u smislu svevremenosti i neprolaznosti. Veličina njegovog djela, njegove stvarne dimenzije i značenja, visine do kojih je doprlo i istine koje je dokučilo, često uz piščeve najveće lične žrtve i po cijenu vlastitog tragizma, postali su dio zajedničkog sjećanja koje traje, i ne blijedi uprkos godinama koje brišu tragove postojanja pojedinaca i generacija.
Istorijska situacija, ali i geografske okolnosti, naslijeđeni mentalitet brđana kojima je čitav život bio borba neprestana, epska moralna tradicija kao mjera ljudskih postupaka, a zatim prirodna bistrina, istinoljubivost i pravednost, snažna volja i plamteća strast, spremnost žrtvovanja za kolektivne ideale, poštenje i hrabrost, najzad izuzetan umjetnički dar, čine Petra Kočića fascinantnom ličnošću, jednim od svjetionika na burnom moru istorijskih sukoba i sudara.
Čovjek živi u svom vremenu. Vrijeme i istorijske okolnosti određuju sadržaj njegovog života i karakter njegovog djelovanja. Ali, u Kočićevom slučaju, i čovjek djeluje na vrijeme, utiče na smjer i intenzitet događaja, otvara nove vidike, budi svijest poniženih i uvrijeđenih ili im ukazuje na puteve nade.
Kočić je znao da je istina oružje pravednih. Njegovo djelo, posebno ono socijalnog usmjerenja, nepogrešivo pogađa svoj cilj. Ono je borbeni manifest prezrenih na svijetu, kojima je bijeda dogorjela do nokata i čije je strpljenje na izmaku. Nataloženo nezadovoljstvo će eksplodirati nezapamćenom žestinom. Buknuće požarom i svjetskog rata, koji će, iako nije riješio većinu problema koji su do njega doveli, ipak zauvijek izmijeniti lice svijeta.
Međutim, očaj vremena u kojem je živio, Kočića je snažio, podsticao mu snagu revolta i pobune, pružao, u njegovom umjetničkom djelu, riječi otrovne kao zmijski jed i gromadne kao brda himalajska. Lična akcija i umjetničko činjenje kod velikog majstora pisane riječi i gromovnika govorene riječi, koja je u Saboru odjekivala kao veličanstvena rika Dantonova uoči izbijanja (francuske) revolucije, bili su savršeno usklađeni, u potpunom saglasju. On je impresionirao snagom, dosljednošću i svjesnim izborom staze sa trnjem, koja ga je direktno iz arene života odvela u besmrtnost.
Kao Zmijanjac i Kočićev zemljak, znam da za moje planince Kočić nije samo mermerni spomenik u banjalučkom parku, spomenik sa rukom ispruženom prema budućnosti u kojoj će on, kao još jedan tragični vizionar iz redova njegovog naroda, čekati svoje pomalo posustale potomke. Za nas on je živa legenda, čovjek – stijena, uzor i vječiti savremenik, alfa i omega moralnog kodeksa. I dalje, u drugim krajevima kamo su istorijski vihori raznijeli njegove sunarodnjake, u redovima intelektualne elite, ali i običnog svijeta, Kočić živi i svojim drugim životom, onim stvaralačkim kojim, s pravom, pretenduje na vječnost. On je bio i ostao, umjetnik lijepe riječi, rasni pripovjedač, nadahnuti slikar života i ljudi, majstor jezika, pisac za sva vremena.
Kočić je opisivao svoje doba i svoje savremenike, ćoškaste, usukane, svojeglave, šutljive gorštake utonule u divljačni, ali fascinantni zavičajni pejzaž. Njegova snaga počiva u jezgrovitom i kondenzovanom, nadasve plastičnom i dubinskom snimku tvrdih planinskih srca, gorštaka, strasnih i neukrotivih, šibanih zlom iz neba i sa zemlje, koji stoički podnose svoj udes, a bole svoje, jade svoje, čežnje svoje ne kazuju nikom nego ih nose u grob sobom. Kočić je najbritkiji i najubojitiji u svojoj satiri. U njoj se služi opasnim oružjem poruge i ismijavanja. Njegov David Štrbac ispaljuje čitave rafale riječi prepune superiorne ironije, koja skida maske i ruši fasade, otkrivajući nakaznost i neodrživost režima vlasti i njegovih nosilaca, onih koji su odavno izgubili vezu sa pravim životom i kojima paučina preko očiju ne dozvoljava da vide proključalu želju potčinjenih da druga nastane sudija.
Naizgled, hromi, ispošteni seljak iz Meline, koji je na sud donio jazavca da mu sude za počinjenu štetu, oličenje je zgrčenog i u svom pravednom gnjevu opasnog kmetskog svijeta, koji postaje svjestan i sebe, i svoje potisnute snage. David nije dio amorfne mase potlačenih, već predstavnik svoga naroda, njegova živa energija i misao.
Kočićevi junaci su patnici, trpioci kojima se duša od čemera razgubala, vispreni, zajedljivi podrugivači, koji se bistrinom uma i britkošću jezika superiorno uzdižu iznad svojih tlačitelja, kojima zakon ne leži samo u topuzi nego i u hrpi zorli kabastih paligrapa. Tu su i raspričani, rakijom omamljeni, neki novi epski bojovnici u čijoj se razmahanoj bešjedi, pred zadivljenim očima i željnim ušima slušalaca, ponavljaju scene i prizori negdašnje slave, ljepote i junaštva za kojim uporno cvili ranjena gorštačka duša. U svim tim pričama, kroz svjetlo kojim pisac obasjava pozornicu zbivanja, izbija i nešto ljudski tragično, bolno i skamenjeno poput tamnih jelika i omorika, čije suze niko ne vidi, a vapaj niko ne čuje. Pa ipak, taj grč nije zastava poraza nego nemušti krik pobune čovjeka kome slobodu niko, ni po cijenu života, ne može oteti.
Budući da se već decenijama nalazilo pod lupom istraživačkih interesovanja, Kočićevo djelo danas, možda još življe nego u prethodnim razdobljima traje intenzitetom istinske umjetnine, koja sa svakim vremenom uspostavlja živ i punokrvan dijalog. Kočić nikada nije bio pomodan, ali je ostao moderan. On je inspiracijski bio vezan za uže okruženje, ali je uspio da prodre do suštine, do psihološkog nukleusa bića, do onog što je u čovjeku neprolazno i svevremeno. Zato bez obzira na promjenu književne mode i vladajućeg ukusa, Kočićevo djelo ne blijedi, niti gubi na umjetničkoj snazi i upečatljivosti.
Iako je njegovo ime i djelo povremeno i zloupotrebljavano od strane raznih političkih mešetara koji su, kiteći se kočićevskim perjem hrlili za postizanjem ličnih ciljeva, Kočićev opus je, na sreću, prizivao sebi i prave tumače. Inspirativno i intenzivno, u naponu odslikavanja istine čovjeka u svemiru, u dimenzijama stvarnosnog i mitskog, on je u tumačima izazivao mnogostruke odjeke, pružajući više ključeva za tumačenje svoje ljudske zagonetke.
O Kočiću su, kao što je poznato, napisane hiljade i hiljade članaka, studija, eseja i rasprava. Pa ipak, još uvijek je pred nama težak i složen posao da damo sintetički sud o Kočiću i njegovom radu, da utvrdimo i ocijenimo koliko je i u čemu Petar Kočić i danas savremen, koje su istorijske i društvene okolnosti ograničavale doseg njegovih nastojanja, koliko se njegove ideje i težnje podudaraju sa našim idejama i težnjama, i u čemu su istinske vrijednosti njegovog djela, što će biti trajno ugrađeno u riznicu naše, pa i evropske kulture.
Za ovakav sud o Petru Kočiću potrebna su nam svakako nova i svestranija kritička osvjetljenja njegovog djela, ali i ozbiljan kritički osvrt na sve ono što je o njemu dosad napisano. Jer, o Kočiću se pisalo u različita vremena, s različitim povodom i motivima, i s različitih, pa i njemu samom sasvim suprotnih idejnih pozicija. Naša sveta obaveza i dužnost je da objektivnom kritičkom analizom odvojimo od Kočića sve ono što se oko njega nataložilo kao rezultat nenaučnih pristupa i manipulacija njime i njegovim djelom. Na ovakav način jedino se možemo istinskim vrijednostima Petra Kočića, a i on sam biće bliži nama i našem vremenu.
Zbog toga sintagme: Kočić – naš savremenik i Kočić – danas, nemaju u sebi ničeg apsurdnog, ni protivrječnog, jer je on pisac takvog formata, da će biti i savremenik budućnosti. Trajne vrijednosti, uostalom, nemaju ograničeni rok trajanja. Zahvaljujući velikim piscima vječito se obnavlja i produžava živi dijalog vremena i pokoljenja, neizmjerno obogaćujući duhovnu riznicu čovječanstva.
Da zaključimo: sreća je za sve nas što smo imali tako velikog stvaraoca kao što je Petar Kočić. On nas svojim primjerom opominje da samo njegujući svoje posebnosti možemo ući u svjetsku zajednicu naroda, i to ne kao siromašni rođaci, nego kao narod sa tradicijom, kulturom, umjetnošću, neizmjernim duhovnim blagom, kakvim se mogu podičiti samo oni veći, jači i bogatiji narodi, prema kojima je istorija bila naklonjenija i darežljivija. Jednom riječju, Petar Kočić je bio, u punoj mjeri, jedan od onih boraca o kojima je veliki pjesnik Viktor Igo pjevao: Oni koji žive – to su oni koji se bore.
Glas Srpske
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.