Ideja da se tijelo zaštiti od kiše mnogo je starija od same moderne kabanice. Ljudi su vijekovima pokušavali pronaći materijale koji će odbijati vodu, a pritom im omogućiti da se slobodno kreću.
U različitim dijelovima svijeta koristili su se prirodni materijali poput trske, slame, lišća i životinjske kože. Stanovnici pojedinih sjevernih obalnih područja izrađivali su vodootpornu odjeću od kože morskih životinja, dok su u istočnoj Aziji postojali ogrtači od biljnih vlakana, namijenjeni zaštiti od kiše. Takva odjeća bila je posebno važna ribarima, poljoprivrednicima i putnicima koji su veliki dio vremena provodili na otvorenom. Izvor: Alutiiq Museum, China Story
Čarobna riječ 19. vijeka: guma
Veliki preokret dogodio se početkom 19. vijeka, kada su evropski pronalazači počeli intenzivnije eksperimentisati s gumom i načinima na koje bi se ona mogla iskoristiti za zaštitu od vode.
Jedno od najvažnijih imena u toj priči bio je škotski hemičar Čarls Mekintoš (Charles Macintosh). Godine 1823. patentirao je postupak kojim je između dva sloja tkanine postavljao sloj gume rastvorene u nafti dobijenoj preradom katrana. Tako je nastao materijal koji je mnogo bolje sprečavao prodiranje vode i mogao se koristiti za izradu kaputa. Izvor: Science Museum Group
Već narednih godina vodootporni kaputi počeli su se proizvoditi u većim količinama, a odjeća ovog tipa postala je poznata po imenu svog pronalazača. Naziv „mackintosh“, često skraćivan na „mac“, zadržao se u engleskom jeziku kao naziv za određenu vrstu kišnog kaputa. Izvor: The Guardian
Prva kabanica nije bila savršena
Iako je Mekintošov izum predstavljao veliki napredak, prve kabanice imale su ozbiljne nedostatke. Guma je mogla imati neprijatan miris, materijal je na hladnoći postajao krut, a na visokim temperaturama mogao je postati ljepljiv.
Drugim riječima, ljudi su napokon dobili odjeću koja ih je štitila od kiše, ali je nošenje takvih kaputa ponekad bilo prilično neugodno.
Situacija se popravila tokom 19. vijeka, kada je usavršen postupak vulkanizacije gume. Taj proces, povezan s radom Tomasa Hen koka i Čarlsa Gudjira, učinio je gumu izdržljivijom i stabilnijom. To je otvorilo put kvalitetnijim vodootpornim materijalima i praktičnijoj odjeći za kišne dane. Izvor: Google Arts & Culture
Kako je kabanica postala dio svakodnevnog života?
Tokom 19. i 20. vijeka vodootporna odjeća sve više se razvijala. Proizvođači su eksperimentisali s različitim vrstama tkanina i zaštitnih premaza, pokušavajući pronaći ravnotežu između otpornosti na vodu, udobnosti i trajnosti.
Posebno važan razvoj dogodio se s pojavom novih sintetičkih materijala, koji su omogućili izradu lakših i praktičnijih kabanica. Umjesto teških, krutih kaputa, ljudi su postepeno dobili modele koji se mogu lako presaviti, ponijeti u torbi i obući čim počne kiša.
Danas postoje kabanice za gotovo svaku priliku – od elegantnih kaputa koji se nose na posao do laganih sportskih modela namijenjenih planinarenju, putovanjima i boravku u prirodi.
Zašto kabanicu danas gotovo i ne primjećujemo?
Možda je najveća promjena u tome što je kabanica od posebnog izuma postala sasvim običan dio svakodnevnice. Nekada je zaštita od kiše zahtijevala pažljivo biranje materijala i izradu odjeće koja često nije bila naročito udobna. Danas nam je dovoljno nekoliko sekundi da iz ormara uzmemo laganu kabanicu i izađemo na ulicu.
Ipak, svaki put kada se njome zaštitimo od jesenjeg pljuska, koristimo rezultat vijekova ljudske domišljatosti. Od ogrtača napravljenih od prirodnih materijala do savremenih vodootpornih tkanina, cilj je ostao isti – ostati suh i nastaviti dalje bez obzira na vremenske prilike.
Zato kabanica nije samo komad odjeće. Ona je mali primjer kako su jednostavna ljudska potreba i upornost pronalazača promijenile način na koji živimo, radimo i krećemo se kroz svijet.
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.