Reditelj Lordan Zafranović tvrdi da je zbog rada na filmu „Zlatni rez ‘42: Djeca Kozare“ izložen prijetnjama, a da su u Zagrebu objavljeni njegova adresa i meta nacrtana na ulaznim vratima.
U velikom razgovoru za Kurir TV govorio je o stradanju djece u Jasenovcu, pritiscima koje je trpio tokom karijere i razlozima zbog kojih smatra da se o zločinima ne smije ćutati.
Film „Zlatni rez ‘42: Djeca Kozare“, koji traje više od četiri sata, donosi priču o stradanju djece u logoru Jasenovac. Za Zafranovića je to mnogo više od filmskog projekta: riječ je o višedecenijskoj borbi da se kroz umjetnost sačuva sjećanje na žrtve i upozori na posljedice mržnje.
Međutim, reditelj tvrdi da su ga rad na filmu i njegovi stavovi ponovo izložili pritiscima i prijetnjama.
„Objavili su moju adresu u Zagrebu i stavili metu na vrata“
Govoreći o atmosferi u Hrvatskoj nakon što je postalo poznato da radi na novom filmu, Zafranović je iznio tvrdnje o prijetnjama koje je dobio.
– Objavili su moju tačnu adresu u Zagrebu i nacrtali metu na mojim vratima. Sada je postalo opasno uopšte se pojaviti u mojoj rodnoj zemlji. Ne razumijem šta to znači u jednoj takozvanoj evropskoj demokratiji, stavljati metu na vrata umjetniku da bi ga neko ubio – rekao je Zafranović.
Scenario je, kako je ispričao, sa Arsenom Diklićem počeo da razvija još krajem osamdesetih godina. U Hrvatskoj, navodi, projekat nije naišao na razumijevanje, dok je u Srbiji odobren tek iz četvrtog pokušaja.
Prisjetio se i godina emigracije tokom devedesetih, kada je zbog filma „Testament L. Z.“, u vrijeme vlasti Franje Tuđmana, proglašen državnim neprijateljem.
– Sve novine, s predsjednikom Tuđmanom na čelu, proglasile su me za izdajnika hrvatskog naroda. To je toliko van pameti i idiotski da ne mogu da shvatim kako to iko može da izgovori za stvaraoca koji se bavi temama suštinskim za opstanak tog istog naroda – rekao je.
Posljedice su trpjeli i njegovi najbliži
Zafranović je govorio i o tome kako su politički i društveni pritisci uticali na njegovu porodicu.
Prema njegovim riječima, komšije su njegovim roditeljima razbijale prozore na kući u kojoj su živjeli izolovano, dok je njegov sin nailazio na probleme prilikom upisa na Likovnu akademiju u Zagrebu.
Reditelj se osvrnuo i na odnos društva prema pojedinim ratnim akterima, povlačeći paralelu između načina na koji je predstavljan on i načina na koji je doživljavan Slobodan Praljak.
– Praljak, koji je na kraju popio otrov, bio je proglašen za anđela rata, a ja sam bio đavo rata – rekao je Zafranović.
„Posramio sam se što pripadam ljudskoj vrsti“
O počecima istraživanja zločina u Jasenovcu govorio je prisjećajući se rada na dokumentarnom filmu „Krv i pepeo Jasenovca“ tokom sedamdesetih godina.
Istraživanje je, kako je rekao, ostavilo dubok trag na njega.
– Tu sam s jednom velikom grupom istraživača došao do nekih monstruoznih stvari. Nisam mogao da vjerujem da je to napravilo ljudsko biće, neko ko liči na mene. Malo sam se posramio što uopšte pripadam vrsti koja živi na zemaljskoj kugli – rekao je.
„Film je skupa umjetnost i neko mora da ga plati“
Zafranović se osvrnuo i na kritike pojedinih kolega i prijatelja koji su mu zamjerili što je njegov novi film finansirala Srbija.
– Zaboravljaju da u Evropi ne postoji film koji ne finansira država. Zaboravili su da u Hrvatskoj HDZ finansira sve njihove filmove. Film je izuzetno skupa umjetnost i neko mora da ga plati. Kad je Mikelanđelo klesao svoja remek-djela, platila ih je porodica Mediči ili Crkva. Novac se zaboravi, a djelo ostaje za generacije – rekao je.
Tvrdi da evropski festivali nisu željeli da prikažu film
Posebno razočaranje, kako je naveo, predstavljalo je odbijanje pojedinih evropskih filmskih festivala da uvrste njegovo ostvarenje u program.
– Nigdje na mapama logora smrti nema Jasenovca. To je zastrašujuće. U Berlinu nisu htjeli ni da pogledaju film, uz opasku da je Srbija mala Rusija. U Češkoj su mi rekli da milion njihovih građana ljetuje na Jadranu i pitali kako da prikažu takav film, rekavši da oni na festivalu puštaju melodrame, a ne tako okrutne priče. Riječ je o potpunom nedostatku empatije prema žrtvama Jasenovca od strane Evrope – rekao je Zafranović.
„Ja sam sakupljač energije“
Govoreći o svom rediteljskom postupku i saradnji sa književnicima Danilom Kišom, Mirkom Kovačem i Filipom Davidom, objasnio je kako nastoji da različite stvaralačke doprinose objedini u filmskoj slici.
– Ja sam sakupljač energije. Sve što pisac, glumci, snimatelji i rekviziteri unesu u rad, ja nastojim da sabijem u filmski kadar da se ne raspe. Ta energija se nepogrešivo vraća gledaocu. Zato postoje filmovi koji vas ostave potpuno hladnim i oni koji vas duboko potresu – objasnio je.
Na kraju razgovora uputio je apel protiv mržnje i podjela, ističući da film vidi kao opomenu budućim generacijama.
– Ova naša dosadašnja civilizacija je civilizacija zla. To su hiljade godina ratova, pljački i ubijanja. Zlo mora da prestane. Moramo da počnemo da gradimo, da razgovaramo i da tražimo ono dobro u ljudima. Ovaj film je moj mali kamenčić i opomena svima: nemojte ovo više raditi, ovo je zlo, ovo nije ljudski – poručio je Zafranović.
Kurir TV
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.