Bilo je potrebno samo nekoliko sekundi da četrnaestogodišnja rumunska gimnastičarka postane sportska besmrtnica.
Nađa Komaneči na Olimpijskim igrama u Montrealu 1976. godine izvela je nastup koji je ušao u istoriju: dobila je savršenu ocjenu 10.0, nešto što se do tada smatralo gotovo nedostižnim.
Djevojčica koja je promijenila gimnastiku
Nađa Komaneči rođena je 12. novembra 1961. godine u rumunskom gradu Onešti, u istorijskoj oblasti Moldavije. Njena majka upisala ju je na gimnastiku jer je bila veoma živahna djevojčica, a sport je ubrzo postao njena najveća ljubav.
Već kao djevojčica pokazala je izuzetan talenat. Prvi značajniji uspjeh ostvarila je 1971. godine u Skoplju, na takmičenju rumunskih i jugoslovenskih gimnastičara, gdje je nadmašila konkurenciju.
Uslijedili su uspjesi na evropskim takmičenjima, a sve je vodilo ka najvećoj sportskoj pozornici. Olimpijske igre u Montrealu 1976. godine postale su mjesto na kojem je ispisala istoriju.
Semafor nije mogao prikazati savršenstvo
Nađa je na Olimpijskim igrama nastupila sa samo 14 godina. Tokom vježbe na dvovisinskom razboju izvela je nastup za koji je od sudija dobila ocjenu 10.00.
Problem je bio u tome što tadašnji semafor nije bio predviđen za takav rezultat. Umjesto savršene desetke, na njemu se pojavilo 1.00. Tehnologija jednostavno nije računala na mogućnost da neko dostigne apsolutno savršenstvo.
Ipak, nije bilo nikakve greške u ocjenjivanju. Nađa je postala prva gimnastičarka u istoriji Olimpijskih igara koja je dobila maksimalnu ocjenu.
A to je bio tek početak.
Do kraja takmičenja u Montrealu osvojila je još šest desetki. Tri je dobila na parteru, disciplini koju je, prema navodima iz biografije, smatrala svojom najslabijom, dvije na dvovisinskom razboju i jednu na gredi.
Na tim Igrama osvojila je tri zlatne medalje, jedno srebro i jednu bronzu, a njeni nastupi postali su simbol nove epohe u gimnastici.
Nakon Montreala promijenjena su i pravila o minimalnoj starosnoj granici za olimpijske gimnastičarke, koja je kasnije postavljena na 16 godina.
Sukobi sa rumunskim vlastima i odlazak u Ameriku
Nađa je nastavila da niže uspjehe i nakon istorijskih Olimpijskih igara. Međutim, njen život nije obilježila samo sportska karijera.
Tokom osamdesetih godina, u vrijeme komunističkog režima u Rumuniji, suočavala se sa ograničenjima putovanja i problemima u vezi sa učešćem na međunarodnim takmičenjima.
Iako je Rumunija učestvovala na Olimpijskim igrama 1984. godine, poslije njih njeni odnosi sa vlastima postajali su sve komplikovaniji.
Godine 1989. napustila je Rumuniju i otišla u Sjedinjene Američke Države, gdje je započela novo poglavlje života.
U Americi se ponovo povezala sa Bartom Konerom, američkim gimnastičarem kojeg je upoznala još tokom sportske karijere. Vjenčali su se 1996. godine.
Od sportske legende do humanitarnog rada
Nakon preseljenja u SAD, Nađa nije napustila gimnastiku. Radila je kao trener, a svoju popularnost i sportski ugled iskoristila je i za humanitarni angažman.
Postala je ambasadorka olimpijskog pokreta i jedna od istaknutih zagovornica Specijalnih olimpijskih igara, koje omogućavaju sportistima sa intelektualnim invaliditetom da se takmiče i pokažu svoje sposobnosti.
Njeno ime ostalo je upisano među najvećim imenima svjetskog sporta, ali ono što je uradila u Montrealu 1976. godine i dalje je njen najprepoznatljiviji trenutak.
Četrnaestogodišnja djevojčica natjerala je svijet gimnastike da promijeni mjerila savršenstva. A semafor koji je pokazao 1.00 postao je jedan od najpoznatijih simbola olimpijske istorije.
SrpskaCafe
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.