Kaligula je na rimski prijesto stigao kao mladi car kojeg je narod obožavao.
Nekoliko godina kasnije iza njega su ostale priče o ubistvima, ponižavanju senatora, seksualnim skandalima, ogromnom rasipanju novca i želji da ga Rimljani obožavaju kao boga.
Ali postoji jedan problem: možda najpoznatije priče o njegovom “ludilu” nisu sasvim onakve kakvim ih danas zamišljamo.
Počeo je kao rimski miljenik
Kaligula, pravim imenom Gaj Julije Cezar Germanik, došao je na vlast 37. godine nove ere, nakon smrti cara Tiberija.
Rimljani su ga u početku dočekali sa oduševljenjem. Poslije Tiberijeve vladavine, obilježene represijom i paranojom, novi car djelovao je kao potpuno drugačiji čovjek.
Smanjio je poreze, priređivao raskošne igre i omogućio veću slobodu izražavanja.
Sve je izgledalo kao početak uspješne vladavine.
Onda se Kaligula teško razbolio.
Uzrok bolesti nikada nije pouzdano utvrđen. Pominju se epilepsija, meningitis i encefalitis. Nakon oporavka, međutim, izvori opisuju čovjeka koji se značajno promijenio.
Postao je nepovjerljiv, osvetoljubiv i sve brutalniji prema ljudima oko sebe.
Od cara do čovjeka kojeg se Rim plašio
Najveći sukob razvio je sa rimskim senatom.
Kaligula je ponižavao senatore, naređivao pogubljenja i oduzimanje imovine, čime je istovremeno kažnjavao protivnike i finansirao svoje projekte.
A onda je nastala priča koja je vijekovima ostala jedan od najpoznatijih detalja njegove vladavine.
Njegov konj zvao se Incitat.
Prema drevnim izvorima, Kaligula je planirao da ga postavi za konzula.
Zvuči potpuno suludo. Ali istoričari danas nisu toliko sigurni.
Moguće je da Kaligula uopšte nije ozbiljno namjeravao da konj postane rimski zvaničnik, već je time želio da ponizi senatore i pokaže koliko prezire instituciju koja je nekada imala ogromnu političku moć.
Drugim riječima, priča možda nije dokaz ludila koliko dokaz političke provokacije.
Seks, incest i priče koje je teško provjeriti
Tu počinje još mračniji dio Kaliguline reputacije.
Drevni pisci optuživali su ga za incest sa sestrama, posebno Druzilom, kao i za prisilne veze i različite seksualne ekscese.
Problem je što su najskandaloznije priče zapisane godinama nakon njegove smrti, a autori tih zapisa uglavnom nisu imali razloga da ga predstavljaju u dobrom svjetlu.
Zbog toga savremeni istoričari i dalje raspravljaju o tome šta se zaista dogodilo, a šta je kasnije pretvoreno u političku priču o čudovišnom caru.
To ne znači da je Kaligula bio nevin.
Samo znači da je granica između istorije i propagande kod njega posebno mutna.
Trošio je novac kao da Rim nema sutra
Ono u šta nema mnogo sumnje jeste da je Kaligula volio raskoš.
Ogromne količine novca odlazile su na njegove ekstravagantne projekte.
Među njima su bile ploveće palate na jezeru Nemi, čiji su ostaci pronađeni mnogo kasnije.
Još neobičnija bila je priča o mostu od brodova preko Napuljskog zaliva.
Prema jednom objašnjenju, Kaligula ga je izgradio kako bi ismijao proročanstvo da će prije postati car nego što će preći zaliv na konju.
Ako je to zaista bio razlog, riječ je o prilično skupom načinu da se nekome dokaže poenta.
Kada je car počeo da se ponaša kao bog
Kaligula je otišao još dalje.
Prema istorijskim izvorima, tražio je da mu se ukazuje božansko poštovanje, a njegove statue postavljane su u hramovima.
Pominje se i plan da se njegova statua postavi u Jerusalimskom hramu.
To je izazvalo ozbiljnu napetost među Jevrejima, ali plan nikada nije sproveden. Kaligula je ubijen prije nego što je do toga došlo.
Izvori ga opisuju i kao čovjeka koji je tokom predstava glumio bogove i oblačio se poput njih.
Za njegove protivnike, to je bio još jedan dokaz da je izgubio razum.
Za savremene istoričare, međutim, ponovo ostaje pitanje: koliko je tu bilo stvarnog ponašanja, a koliko naknadnog građenja mita?
Završio je onako kako je vladao
Kaligula nije dugo uživao u svom carskom položaju.
41. godine nove ere ubili su ga pripadnici pretorijanske garde, u zavjeri koju je predvodio Kasije Hereja.
Senat je nakon njegove smrti pokušao da izbriše njegovo nasljeđe, ali je pretorijanska garda za novog cara proglasila njegovog strica Klaudija.
Tako je vladavina koja je počela gotovo euforičnim dočekom završila atentatom.
Ludak ili žrtva istorijskog blaćenja?
Kaligula je preživio vijekove kao gotovo savršeni istorijski negativac.
Ludi car. Brutalni tiranin. Čovjek koji je želio da njegov konj postane konzul. Vladar koji je sebe smatrao bogom.
Ali istorija je malo komplikovanija.
Postoje ozbiljni razlozi da se neke od najšokantnijih priča posmatraju sa rezervom. Njegovi glavni biografi pisali su decenijama kasnije, često iz izrazito neprijateljske perspektive.
Istovremeno, njegovi sukobi sa senatom, raskošna potrošnja i brutalni postupci nisu samo proizvod moderne mašte.
Zato možda nikada nećemo znati gdje se završava stvarni Kaligula, a gdje počinje legenda.
Jedno je sigurno: od miljenika Rimljana do ubijenog cara prošle su samo četiri godine. A priča o njemu preživjela je skoro dvije hiljade godina.
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.