Trinaesti po redu film o posadi Enterprajza (Enterprise), “Zvjezdane staze: Izvan granica” (Star Trek: Beyond), doživio je svoju premijeru u godini kada se slavi 50. jubilej kultne serije koju je davne 1966. godine kreirao Džin Rodenberi (Gene Rodenberry).
Ovom važnom podatku na značaju je dao i sam kapetan Kirk (Chris Pine) tokom sada već tradicionalno uvodnog kapetanovog dnevnika i to podatkom da radnja filma počinje za vrijeme 966. dana boravka posade Enterprajza u svemiru. Broj 966 teško da je nasumičan, pogotovo ako u obzir uzmemo činjenicu da je prva epizoda “Originalne serije” (Star Trek: The Original Series) – “Klopka za muškarce” (The Man Trap) – premijerno prikazana u septembru 1966. godine, odnosno 9/66.

Pored ove, tu je i bezbroj drugih referenci (kako na “originalnu seriju” tako i na sve one što su u narednim godinama uslijedile) koje su okorjelim fanovima, takozvanim “Trekijima” (o kojima je čak snimljen i dokumentarni film), bile i više nego očigledne. Iako sve podjednako važne, nivo njihovog ostvarenog emotivnog uticaja na fanove značajno je varirao o čemu svjedoči i jedan od posljednjih kadrova u kojima mladi Spok (Zachary Quinto) pregledavajući stvari “starog Spoka” (iz druge vremenske linije) shvata koliko će mu boravak na Enterprajzu sa njegovom posadom obilježiti život. Riječ je o fotografiji napravljenoj tokom snimanja “Originalne serije” na kojoj je prikazan “porodični portret” prve glumačke posade, među kojima i Vilijama Šetnera (Kapetan Kirk) te Leonarda Nimoja (Spok), glumca čija je smrt prošle godine uzdrmala svijet. Bio je ovo odličan i nadasve dirljiv način da se oda počast glumcu koji je udahnuo život jednom od najikoničnijih likova naučne fantastike. Istovremeno, u kontekstu Kirkovih i Spokovih identičnih odluka (da napuste svoju zvjezdanu porodicu) s početka filma, bio je ovo izvanredan način putem kojeg nam je novi režiser, Džastin Lin (Justin Lin), vizuelno dočarao kako se teške odluke, u trenucima dok nesigurno stojimo na sudbonosnoj raskrsnici, zapravo s lakoćom mogu i trebaju donositi.

U skladu sa spomenutim jubilejem koji franšiza „Zvjezdanih staza“ proslavlja ove godine, produkcija fillma se odlučila da cjelokupni vizuelni identitet filma na neki način oda poštovanje zaostavštini tolikog broja epizoda nekoliko serijala, igranih filmova, i svega ostalog vezano za ovaj svijet. To je postignuto vraćanjem one atmosfere koja je krasila prvi serijal, nastao 1960tih godina.
U sjajnoj utopističkoj viziji budućnosti Džina Rodenberija, optimistički duh poslijeratne trke za svemirom, paralelno sa velikim društvenim revolucijama šezdesetih, izrodio je ideju gdje je većina galaksije ujedinjena u Federaciju u kojoj su konačno procvat dočekale ideje humanosti, jednakosti, pravde i napretka. Vizuelnim jezikom tog doba, u kojem je kolor tehnologija tek banula u svijet televizije, ove ideje su prikazane kroz šarolike kostime, maske i scenski dizajn, odslikavajući pri tom jednu maštovitu i pozitivnu atmosferu svemirskog istraživanja. Upravo ta atmosfera je ono što je vodilo kreativni tim iza ovog filma, praveći svojevrstan otklon od trenda u kojem se blokbasteri sa tematikom naučne fantastike, ili pak oni inspirisani herojima američkog stripa, slikaju na dosta mračniji način, pokušavajući da svoj originalni materijal približe gledalištu putem realističnijeg prikaza svijeta. Sada je kolor šema ovog univerzuma opet vedra i prepuna boja, kostimi su gotovo identični onim originalnima, ali i u skladu sa dizajnom tehnologije koji je korišten ovoga puta, stil pisanja dijaloga je prirodan i lagan (prije svega zahvaljujući odličnom pisanju Sajmona Pega koji je takođe sjajno odigrao Skotija), film je prepun internih šala i referenci (od kojih su svakako najzabavnije one koje su se odigravale standardno između Bounsa i Spoka), sve je u znaku jedne velike proslave uspjeha i dometa „Zvjezdanih staza“. Čak je i Uhura (Zoe Saldana), nakon dva nova nastavka u kojima je pretežno igrala ulogu Spokove lijepe djevojke, sada konačno dobila mjesto koje joj, kao ravnopravnom članu posade, s pravom i pripada.

Suprotan pristup (u odnosu na novokomponovane herojske filmove koji su u novom milenijumu odjednom postali ozbiljni, ali i na viziju Džej Džej Abramsa (J.J.Abrams)) ovdje je itekako urodio plodom, ne samo ističući se iz unitarnog jezika aktuelnih blokbastera, nego prije svega povezujući ovu najnoviju verziju „Zvjezdanih staza“ sa onim što je kroz prvu televizijsku seriju uspjelo da stvori tako snažan utisak, a to je harizma jednog optimističnog pogleda na budućnost, jedne vizije ujedinjenih različitosti i stvarnog društvenog funkcionisanja svih onih ljudskih vrijednosti za koje toliko želimo da funkcionišu. Kada se svemu tome doda briljantno zamišljena ekipa dijametralno različitih protagonista, sa svim svojim međusobnim odnosima, postaje sasvim jasno zašto ova franšiza toliko plijeni čak i nakon pola vijeka svog postojanja.
Međutim, nije sve tako svijetlo. Dobar dio akcionih scena je, iz nepoznatih razloga (jer je ovdje ipak riječ o majstoru režiranja sekvenci tog tipa), ostao u potpunom mraku, što je uveliko doprinijelo opštoj dezorijentaciji kod publike. Možda to i nije tako loše kad uzmemo u obzir da je dobar dio prve polovine filma patio od lošeg kadriranja, iskrivljenih uglova, pomalo nasilne montaže i scena koje kao da su snimane kamerom iz ruke. Ako ništa, barem smo izostankom Džej Džej Abramsa bili pošteđeni prekomjerne upotrebe ozloglašenog efekta bljeska. Međutim, svi ovi nedostaci su u jednom širem kontekstu zanemarivi jer se radi o filmu koji je tehnički ipak doveden gotovo do savršenstva, kojem naravno doprinosi jedan nezaboravan momenat u filmu, možda čak i njegova najbolja scena. U pitanju je sekvenca svemirske bitke za odbranu stanice Jorktaun (još jedna referenca; radi se o prvobitnoj ideji za naziv broda) u kojoj se posada Enterprajza poslužila genijalnim trikom za ometanje komunikacionih signala neprijatelja odašiljući kroz svemir na sav glas pjesmu „Sabotage“, hip hop sastava “Beastie Boys”. Čisto fanovska dosjetka (sada već i tradicionalna), koja je učinila ovu scenu tako dinamičnom i u duhu novijeg vremena, stoji kao jasan dokaz kako se u okviru ovog svijeta stvaraoci novijih generacija mogu izraziti svojim jezikom, ne narušavajući opštu atmosferu, nego naprotiv, donoseći nešto novo i inventivno.
Film je svoju premijeru doživio 22. jula, a trenutno ga možete pogledati u Multipleksu Palas i to u četiri termina (13:00, 17:45, 20:15 i 22:30) što vam toplo preporučujemo.
Ocjena: 4.5/5
Monika Ponjavić
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.

