DANICA: Bio si u pozorištu?
ILIJA: Da.
DANICA: Šta si gledao?
ILIJA: Njih… Opera mi je bila u drugom planu.
DANICA: Šta sve čovek mora da pretrpi zbog razbojnika.
Tako i ja. Da bih vas poštedio od muke, ili pak napasti, da pogledate snimak 59. dodjele Grammyja, muzičkog pandana Oskaru, održane prije nekoliko dana u La La, svjesno sam se upustio u tu avanturu. Nije da se nisam dobro pripremio, mislim, gas-maska i sve ostalo.
Kad je sve nekako prošlo tek tad sam postao svjestan veličine svoje žrtve. Trebalo je izdržati sate prilične papazjanije, ali me je tješilo to što je u ovih skoro šezdeset godina postojanja ovog cirkusa diskografske industrije, to znalo da potraje i duže. Broj kategorija i nagrada je bio enorman, pa iako je značajno smanjen u skorije vrijeme, to je i dalje mnogo više nego kod pomenutog Oskara. Iz tog razloga na Oskaru se ni teoretski ne može desiti kao na Grammyju da najave npr. sedmostrukog osvajača ove nagrade. Ovdje se to dijeli šakom i kapom. Ne bi ni to bio najveći problem kad bi kvalitet bio zvijezda vodilja prilično misterioznom skupu, akademiji koja daje glasove nagrađenim.
Kad pogledate ko su glavni likovi u ovoj priči, nekako vam se automatski u sjećanju javljaju Džukele i njihova “Amerika”, jer Grammy u najvećoj mjeri korespondira sa jednom drugom Amerikom od one koja je izrodila veliki broj favorita kojima se bavi ova kolumna.
Jednostavno, u veliku zemlju stane sve i svašta. I kao po pravilu koje važi i ovdje kod nas malih, ubjedljivo najpopularniji u tom galimatijasu su oni koji i nisu baš najbolji. Tiraži su im, hvala na pitanju, ogromni, milionski, ali su šuplji kao crkveno zvono a ta praznina se vidi čim izađu na binu, i prije nego što nažalost nešto zapjevaju. Tu i tamo se neka nagrada dodijeli i zalutalima poput Pearl Jam ili Bon Iver, kojima ni samima nije bilo jasno šta rade usred toga.
U svakom slučaju, veću korist imaju Gramzi – ajkule iz muzičke industrije jer im se onda ne može spočitati kako nemaju baš nimalo alternativnog zvuka, a oni eto nisu krivi što mase više vole Keitha Urbana ili Carrie Underwood.
Međutim, te iste mase, naprosto i dalje ne odustaju od ovog koncepta, a mi ostali se zadovoljimo mrvicama u obliku nastupa nekih istinskih vrijednih izvođača. E, kako je to onda izgledalo ove godine?
Tako da je Adele sa albumom “25” i udarnom “Hello” oduvala sve pred sobom. OK, znamo svi da je ona Britanka, ali to ne mjenja nešto previše na stvari jer ne odudara od matrice koja je ovdje dominantna. Mlada mama je sa onom svojom glaščinom opajala vrhove dvorane, to nije bilo neočekivano, ali je najbolje od sebe dala u posveti Georgeu Michaelu, jer je njeno “čitanje” njegove Fastlove bilo zaista dirljivo. Čak je i meni, koji je kolumnom o njemu navukao na sebe pravedni gnjev ženskog dijela čitateljstva, to napokon zazvučalo kao prava pjesma. Svi sad pričaju o tome kako je prekinula pjesmu skoro na samom početku i naredila da počnu ispočetka jer joj se otela psovka, što je šteta jer je pokazala da bez obzira da li volite to što radi, to jednostavno ima smisla. Isto tako, toliko je sa bine nahvalila jedinu pravu konkurentkinju Beyonce i njen sjajni album “Lemonade” da sam očekivao da će joj pružiti bar jedan gramofončić, a ne bi li izbjegla da joj iskoči ječmen na oku.
Kad sam već patio, hajde da onda nabrojim šta je valjalo, jer srećom, i toga se našlo. Ko je izdržao prvu polovinu dočekao je sjajan nastup Williama Bella, vlasnika jednog boljih albuma u prošloj godini, “This Is Where I Live”, a sve u društvu najboljeg iz plejade mlađih bluz-gitarista, Garyja Clarka Jr-a. Bio je tu i Sturgill Simpson, koji je čak bio i nominovan u par kategorija. Ovaj briljantni izdanak one loze koja je dala jednog Waylona Jenningsa, ali bogami i Ricka Danka iz The Band (veći kompliment ne umijem da mu dam), je nastupio sa duvačkom sekcijom The Dap-Kings koje ćemo zauvijek vezivati uz Sharon Jones.
Obzirom da je ovo bila dodjela vezana za 2016., godinu smrti, jasno je da je bilo tih in memoriama. Bruno Mars je sa originalnim Princeovim bendom Time, bio prilično na visini zadatka, Bee Geesima je posvećen potpuri koji se uglavnom bazirao na “Groznici subotnje večeri” a na samom kraju su tvorci ove predstave pokušali da budu kao originalni pa su Cynthia Erivo i John Legend, uz najavu da je to posvećeno onima koji su otišli, otpjevali “God Only Knows” Beach Boysa. Malo je reći da sam se zaledio jer sam pomislio da je đavo došao, a da to nisam ni znao, i po Briana Wilsona.
Recimo da je to bila tek jedna od trapavosti autora i realizatora, kakve nismo navikli da gledamo na zabavama ovog ranga, koje ako ništa drugo generišu velike pare, a onda nema improvizacije, bato. Ako zanemarimo što su isjekli Adelinog producenta baš kad je čovjek počeo da se zahvaljuje vaskolikoj rodbini, ubjedljivo najveća blamaža je prijetila da ugrozi možda i centralni nastup večeri, protivprirodni blud u obliku Metallice i Lady Gaga. “Moth Into Flame” je odlično zazvučao, nisu previše smetali ni oni “spontani” headbangeri razbacani po bini, ali avaj, mikrofon Jamesa Hatfielda – nije radio. Gospođa Dragana se nije dala zbuniti, a ni James nije od juče pa se prikrpio uz nju, tako da je stvar bila spašena.
Ne znam da li je poslije završetka ceremonije bilo, iza bine, upriličeno streljanje nekog od tonskih tehničara na licu mjesta, ali sam siguran da 27. ovog mjeseca u Dolby Theatru, na dodjeli Oskara, to čak ni u teoriji ne dolazi u obzir. Uostalom, živi bili pa to, sve zajedno sa Red Carpet pikanterijama, vidjeli ekskluzivno u programu ELTA 1 TV HD.
Nebojša Ristić
Nebojša Ristić je novinar i voditelj. Zaražen je teškim oblikom rokenrolmanije još prije četiri decenije. Jedno vrijeme se od toga bezuspješno liječio i na kraju – odustao. Iz nekog samo njemu znanog razloga, uživa da svoja otkrića i razmišljanja na ovu temu podijeli sa vaskolikom populacijom, mada zna da istu, osim jednog, statistički zanemarivog broja, to savršeno ne zanima.
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.