“Trainspotting” – film koji je promijenio svijet i živote cijele jedne generacije.
Danas ova rečenica ne stoji, jer više ne nosi značenje koje je nosila ranije. Danas moramo naglasiti na koji dio mislimo, prvi ili drugi, što dovodi do suštinskog pitanja – da li je uopšte bilo potrebe praviti nastavak jednog kultnog filma, sa istim glumcima, nešto više od dvadeset godina kasnije? Odgovor na to pitanje dobila sam prije sedam dana, kada sam i pogledala Bojlov (Danny Boyle) “Trainspotting 2” (T2), i nakon određenog perioda kontemplacije, mislim da je on potvrdan.
“Trainspotting” sam, kao i većina pripadnika moje generacije, pogledala u bioskopu prije 21 godinu. Za nas, koji smo svoje “coming-of-age” iskustvo proživljavali tokom 1990-tih, bio je ovo taj film, onaj koji će nas zauvijek obilježiti, dobijajući epitet generacijskog. Svi smo, bez izuzetka, znali Rentonovu (Ewan McGregor) mantru napamet, prisvajajući je kao svoju ličnu. I svako društvo je, nevezano da li se radi o pankerima, skinhedima, rokerima, metalcima, hip-hoperima, rejverima ili dizelašima, imalo svog Rentona, onog čovjeka koji je zarad svog ličnog interesa bio u stanju da proda ekipu, ne okrenuvši se. Bilo je to neko drugo vrijeme, u poređenju sa ovim danas u kojem živimo. Za Bojla, baš kao i za mene, te brojne druge pripadnike te takozvane Generacije X, bilo je to srećno vrijeme, ne zbog vremena kao takvog, nego zbog značenja koje je ono u našim životima tada nosilo, zbog nostalgije i romantičnog odnosa koje smo prema njemu i sa njim izgradili u međuvremenu.
Nostalgija tako postaje ključna riječ koja gotovo u potpunosti određuje “T2”. Nostalgija za vremenom, za mladosti, za muzikom, grupisanjem prema afinitetima, za pripadnosti nečemu, za smislom, ali i za promjenom, te neizostavno nadom, koja se osjećala svuda u svijetu u godinama koje su uslijedile nakon pada Berlinskog zida. Bilo je to ipak vrijeme optimizma, bez obzira na rastući strah od nepoznatog i sve učestalija ratna razaranja. Međutim, dvadeset godina kasnije, postalo je jasno da su optimizam i nada tog doba nestali, ruku pod ruku sa odlukama svih Rentona ovog svijeta, onih koji su to bili ili onih koji će to tek postati, da izaberu život koji podrazumijeva nizak holesterol, karijeru, aute, zdravlje, televizor sa velikim ekranom, mašinu za pranje i sušenje veša (po mogućnosti odvojeno), kredit sa fiksnom kamatom, električni otvarač za konzerve. Facebook. Twitter. Instagram. Drugim riječima, konzumerizam, koji su filmovi 1990-tih tako oštro kritikovali.
Glavni lik tada, a i sada, je Renton, iz čije perspektive ponovo pratimo priču, smještenu i ovaj put u Edinburgu, u naselju Lit ili “Leith” (iako je ona snimana i na lokacijama u Glazgovu). Film počinje nakon Rentonovog povratka iz Amsterdama, gdje je, “birajući život”, uspio zasnovati porodicu, dići kredit i održati holesterol u granicama normale, za razliku od Danijela Marfija “Spada” (Ewen Bremmer), Sajmona Vilijamsona “Sik Boja” (Johnny Lee Miller) i Frensisa “Franka” Begbija (Robert Carlyle), koji su izabrali “nešto drugo” i ostali dosljedni sebi. Vodeći Rentona ka zaključku da je njegova odluka od prije dvadeset godina ipak bila pogrešna, Bojl vrlo vješto gradi narativ oko Spada, Sik Boja i Begbija, naglašavajući konstantno da je Rentonova nedorečena priča, onu koju tokom ovog filma pratimo, zapravo i njegov glavni fokus, koji će puni krug napraviti u onom trenutku kada Renton, kao i njegovi prijatelji, na kraju izabere “ipak nešto drugo” i tako postane ono što on suštinski jeste, prihvatajući u potpunosti samog sebe, jednom za svagda.
Baziran na Velšovom (Welsh) romanu “Porno” iz 2002. godine, “T2” u rukama scenariste Džona Hodža (John Hodge), može se reći, stvara potpuno novi narativni put u životima svojih protagnosta, istovremeno ostajući isti, i to prvenstveno kroz sjećanja na njihove dane izgubljene slave, doslovno, kao omaž samom sebi. I kada kažem doslovno, mislim na upotrebu istih režijskih postupaka, istog stila, zaslužnog za uspjeh ovog filma, dobro poznatu muziku, koju Bojl, u službi priče, i dalje tako vješto koristi, ali i doslovno na upotrebu fragmenata i isječaka iz proslavljenog prvenca, koji se sada, kao u nekom snu, poput dežavija, uporno ponavljaju, podsjećajući nas na najvažnije trenutke koji će tokom posljednjih dvadeset godina postati kultni. Međutim, problem Hodžovog scenarija, odnosno same priče, ujedno postaje i glavni problem filma. Prije svega, njegovi likovi konstanto hodaju po tankoj liniji, na granici između ove dvije niti pričanja – prošlosti i sadašnjosti – boreći se da ne prevagnu na onu stranu gdje bi postali “turisti svoje mladosti”, što su, uz izvjesne napore, uspjeli izbjeći. Drugi problem se odnosi na status ženskih likova – Dajane (Kelly Macdonald) i Gejl (Shirley Henderson) – koje su u ovom nastavku u potpunosti skrajnute i gurnute u zapećak, kao kakvi simboli čija je uloga ništa drugo nego da pruži kontekst za lik Rentona i njegovih prijatelja. Iako je takva odluka možda logična, posebno ako je gledamo u odnosu na muške likove sa kojima imaju interakciju, uticaj koji će ona izvršiti na film nije zanemariva. Da, Dajana i Gejl su se razvile, one su odrasle, i tu su samo kako bi pojačale dobro poznati osjećaj pesimizma, ali i kako bi dodatno naglasile da su glavni likovi, za razliku od njih, ostali zaglavljeni u prošlosti, kao bespomoćni, inertni gubitnici. Toliko je jasno. Međutim, da li ih je Bojl zaista morao svesti na nivo i funkciju kulise, ostaje aktivno pitanje. Uz ove probleme, zanemarujući potpuno Rentonovu motivaciju prilikom donošenja odluke da ponovo stupi u kontakt sa nekadašnjim prijateljima, ono što na kraju kao najveći problem ostaje jeste besciljnost priče, ili bolje rečeno, nedostatak njene strukture. Ako je jedini cilj bio pokazati Rentonov put ka iskupljenju prema prijateljima, ali i samom sebi, onda je film uspio, bez ikakve dileme, međutim, ako je cilj bilo nešto drugo, onda nisam potpuno sigurna šta bi to nešto drugo bilo.
U svakom slučaju, zaključak koji za kraj možemo izvesti je sljedeći: ako bismo “T2” posmatrali isključivo kao nastavak na original, što on načelno jeste, onda bismo ga mogli okarakterisati dobrim filmom, namijenjenim ljudima koji su prvi učinili kultnim; a ako bismo ga posmatrali zasebno, bez njegovog predloška, na koji se dobrim dijelom oslanja, onda to sasvim sigurno nije film koji može sam čvrsto stajati na svoje dvije noge, što je problem, jer bez originalne priče on zapravo i ne postoji. A kako će ga doživjeti i prihvatiti ove nove generacije, čije odluke i živote Deni Bojl i Velš nisu diretno oblikovali, i da li će na njih on sada ostaviti isti utisak kao na nas nekad, samo vrijeme može pokazati. S obzirom da su njegovi protagonisti sredovječni muškarci u krizi, čiji problemi ne nose istu težinu kao nekad, teško da hoće.
Kada se sve sabere, uprkos zamjerkama, ono što iza ovog filma ostaje jeste ista ona emocija od prije dvije decenije, koja je postignuta prvenstveno muzikom i njenim načinom korištenja, odličnim krajem, te malim detaljima, simptomatičnim za ovo djelo, ali i Bojlovom vještinom da s ukusom ispriča (ne tako dobru) priču koja svom prethodniku odaje omaž na jedam zreo i prefinjen način, vraćajući se na poznata “mjesta zločina”, uključujući i moje omiljeno, Škotsko gorje (Highlands) na kojem su Tomi (Kevin McKidd) i Mark Renton svojevremeno održali epski govor o značaju prirode, zdravog života i škotskog identiteta.
Ocjena: 4.4/5
Monika Ponjavić
Monika Ponjavić je arhitekta, teatrolog, teoretičar audio-vizuelne umjetnosti i scenski dizajner. U slobodno vrijeme sadi baštu, spašava mačke i negoduje.
***ZABRANJENO JE PREUZIMANJE CIJELOG TEKSTA BEZ DOZVOLE REDAKCIJE. TEKST SE MOŽE PREUZETI DJELIMIČNO, UZ NAVOĐENJE IZVORA SA LINKOM NA SAJT SRPSKACAFE. SVAKO DRUGO PREUZIMANJE SMATRAĆE SE ZLOUPOTREBOM I PODLIJEŽE POKRETANJU TUŽBE.***
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.