Svake godine je isto. Ista su saopštenja, iste su poruke, ista su pitanja. Tako je, valjda, lakše. I sam sam dio te istosti: ponavljam iste rečenice, potpisujem iste proglase, potvrđujem glavom iste probleme.
Tako je, valjda, lakše. Novinarski hljeb ima sedam kora, ali najveća zabluda je ispod užeglog omotača – one mekane, ukusne sredine gotovo nikada nema i džaba se prsti godinama trune u nadi da će iza sedmog okrajka naići na nešto malo mira.
Dva-tri dana nakon što je predsjednik utvrdio da će profesionalno novinarstvo uvijek imati društvenu podršku nas tridesetak – novinara, snimatelja i foto-reportera – čekalo je izjave načelnika Srebrenice i lidera Er-Esa. Novinari su, mimo pravila, čekali u hodniku i to cijelih četrdesetak minuta. Sala je bila prazna, sastanak je počeo, ali novinari nisu mogli gore, tamo gdje uvijek sjede dok čekaju. Stoga su stajali, pili kafu u restoranu Palate ili su popadali po stepenicama.
Spustio sam sedminu tone pored Spasenićke koja je sažimala svoj raniji lid o nekakvim žoharima; pokušao sam da upozorim na frekvenciju njenog glasa koji u kritičnim trenucima probija zvučni zid, ali spram njenog foršpana je i Vlado Kovačević spor. U jednom trenutku me neko podbo vrhom službene cipele po dnu leđa ili početku nečega drugog i frajerski dodao: Pomjerider se debeli, da prođem!
Debeli se okrenuo i ugledao drota koji povazdan čuči u neuglednoj limenki, jednim okom pazeći da neko ne unese kalašnjikov kod Dodika, a drugim odmjeravajući goste obližnjeg restorana koji naručuju ruski šašljik i pina coladu. Debeli je prvo zinuo, a onda počeo da urla i da prijeti i da opominje. Drot je utekao u restoran iz koga su sekund ranije provirile glave tražeći izvor iznenadne buke. Cijenim da sam neotesanom panduru rekao sve što sam mu trebao reći – uz finalnu opasku da je očigledno navikao da udara s leđa – ali me to nije smirilo. Minut-dva nakon paljbe preko mene je prešlo još jedno lice sa kalibrom za pojasom, ali ništa nije reklo. Brzo uče, pomislio sam, uprkos vicevima i predrasudama koje prate organe (ne)reda i (ne)mira, a i govnjiva motka Mike Pantića ponekad zaista pali.
Nužna su, građani atinski, sljedeća pitanja: otkud drotu taj pokret nogom? Otkud mu pomisao da može nekoga čvakati s leđa? Odakle dolazi ta sigurnost u bahatost? Kako je stvorena njegova potreba za ponižavanjem drugih, pogotovo novinara? Ko mu je dao dozvolu? Ko mu je potpisao licencu za šutiranje? Da li dobija duple dnevnice kada se očeše o nekog novinara? I da li mu priznaju povredu na radnom mjestu kada mu neko odgovori onako kako je njegova umišljenost jedino i zaslužila?
Ova pitanja imaju dva odgovora. Prvo se nalazi na adresi Bana Milosavljevića 4. Odstrel je ozvaničen u ustanovi koju čuva pomenuti drot i niko ne treba da sumnja da se iza riječi o „društvenoj podršci profesionalnom novinarstvu“ krije licemjer koji je gotovo legalizovao napade, uvrede i ponižavanja novinara. Dodikova najveća podrška novinarima je konstatacija da njemu mrske novinare niko ne dira i da je to dokaz da je Er Es društvo otvoreno za sve. Drugi odgovor je u samim novinarima. Ne u urednicima, ne u redakcijama, ne u upravama kuća.
Ma koliko bila snažna ruka Predraga Gluhakovića ne može biti jača od mikrofona ako je on odlučio da stoji uspravno. Tu ne pomažu ni saopštenja. Ali, nema vajde dok god se pola novinara smara zato što kolege imaju još jedno pitanje…
Goran Dakić
Goran Dakić je banjalučki pisac i novinar. Diplomirao na Filološkom fakultetu Univerziteta u Banjoj Luci, na Odsjeku za srpski jezik i književnost. Objavio romane „Dalj“ i „Petodinarke“. Dopisnik „Dnevnog avaza“ iz Banjaluke.
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.