U filmovima istorijsko-religioznog karaktera često se pojavljuju likovi povlaštenih ranohrišćanskih pravednika koje rimska vlast ostavlja na miru i dopušta im da propagiraju svoja uvjerenja, dok istovremeno njihove istomišljenike baca lavovima i progoni na najgrozomornije načine.
Lice inicijala O. T. čiji je posao da prima veeeliku, pardon najveću platu iz budžeta BiH, a hobi da piše pisma Glavnom odboru stranke koja mu je omogućila da prima tu veeeliku, pardon najveću platu i u njima tobože izražava brigu za njenu sudbinu, a praktično vapi da ga isključe iz stranke kako bi sebe predstavio kao žrtvu, po mnogo čemu podsjeća na gore pomenute ranohrišćanske pravednike.
Ako taj ranohrišćanski period, dakle onaj netom prije Milanskog edikta 313. godine kada je rimska vlast dozvolila ispovijedanje hrišćanstva i zaustavila nemilosrdni progon Hristovih sljedbenika preslikamo na današnje vrijeme, onda lice inicijala O. T. (nemoj da vam padne na pamet da ga zamišljate u isusovkama ogrnutog ponjavom) ispada omiljeni opozicionar, (po uzoru na svog političkog oca Vojislava Šešelja), koji je slobodan da iznosi svoja politička uvjerenja i poželjan u medijima pod direktnom kontrolom vlasti, dok njegove “istomišljenike” i stranačke kolege razapinju uzduž i poprijeko.
Da budem još jasniji, licu O. T. je dopušteno da javno iznosi svoja uvjerenja, (pošto živimo u demokratski izabranoj diktaturi), i da mašala poput kakvog hrišćanskog pravednika, jer ono što govori, odnosno piše, ne pravi nikakvu štetu onima koji mu to dopuštaju. Naprotiv, sadašnji car Konstantin Veliki po uzoru na onog koji je proglasio Milanski edikt sa simpatijama i krišom se krsteći gleda na njegovo pisanije, jer one kojima se “pravednik” obraća svakako ne doživljava kao ozbiljnu političku prijetnju, već više kao sektu zaluđenika koji okolo trućaju o nekakvom poštenju i borbi protiv kriminala i korupcije.
Dakle, taj pravednik (khm!), ima apsolutno pravo da vodi prepisku sa svojim stranačkim kolegama, da im sugeriše šta smatra da je ispravno, pa i da ih naziva dezerterima i izdajnicima, ali teško se oteti utisku da sve to ne radi vođen resantimanom iliti vremenom kada je u knjigama Vojislava Šešelja iznosio najcrnje kvalifikacije o partiji koja ga je kasnije tri puta kandidovala za predsjednika i omogućila da godinama u džep trpa po šest-sedam hiljada maraka mjesečno.
Istina, ta ljudska gromada i moralna vertikala (naravno da sam sarkastičan) u svojim pismima iznosi niz stvari koje apsolutno nisu zlonamjerne prema najstarijoj srpskoj partiji s ove strane Drine, ali je najblaže rečeno licemjerno kada baš on traži da se “prekine sa praksom da se iz stranke iznosi, da se od njenih usta otima, i da se uvede praksu da se u stranku unosi, da se bogati stranka, a ne oni koji kao lešinari kruže oko nje”. Zašto?! Pa zato što je cijelu deceniju proveo u samom vrhu iste te stranke i od svega što se desilo u tom periodu, dakle od silnih izbornih poraza, on izdvaja i naglašava svoju ulogu šefa Izbornog štaba 2012. godine kada je SDS odnio jedinu pobjedu za tih deset godina. Poslije dvije, a pogotovo poslije četiri godine će se ispostaviti da je to bila Pirova pobjeda.
Zvučaće grubo, kako i treba, ali ne kaže se džaba da su ljudi gusto posijani, ali su rijetko nikli, a baš rijetki su oni koje sve manje cijeniš, što ih više upoznaješ, poput narečenog. Na kraju, najbolji odgovor na njegova pisma sa akcentom na ono posljednje dobio je na tviteru odakle mu je poručeno da „dobar način da istovremeno ispadneš i nezreo i nekompetentan jeste da gajiš predsjedničke ambicije, a šiljiš k… na novinarima“.
Previše je bijedno to šiljokurenje, ali sve je reklo o „pravedniku“. Fuj!
Darko Momić
Darko Momić je dugogodišnji novinar i kolumnista raznih medija u Srpskoj. Počeo u Glasu Srpske, najduže je radio u Pressu RS a sada piše za magazin Nedeljnik.
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.