„Ako želimo da sve ostane kako jest, treba sve da se promijeni“. Ovim riječima iz romana „Gepard“ italijanskog književnika Đuzepe Tomasa di Lampeduze danas se najlakše opisuje rezultat gotovo zaboravljenog „događanja naroda“ u Banjaluci iz ljeta 1997. godine.
Za zaboravne i maloljetne, riječ je o demokratskoj revoluciji iliti protivustavnom puču (zavisi iz čijeg ugla se gleda) u režiji tadašnje predsjednice RS Biljane Plavšić. „Događanje naroda“ od prije dvije decenije kulminiralo je 8. i 9. septembra 1997. godine kamenovanjem i gađanjem jajima predsjednika Vlade i Narodne skupštine RS Gojka Kličkovića i Dragana Kalinića i neformalnog šefa SDS-a Momčila Krajišnika ispred banjalučkog hotela Bosna.
Prije kulminacije i nemilih scena ispred najpoznatijeg banjalučkog hotela vruće ljeto 1997. godine obilježila je žestoka retorika dva suprotstavljena politička tabora. S jedne strane bili su opozicionari na čelu sa „daškom svježeg vjetra na Balkanu“ Miloradom Dodikom, a sa druge čelnici SDS-a označeni kao „4K“ – Krajišnik, Kalinić, Kličković i Kijac. Opozicionari su vlast optuživali za, vjerovali ili ne, kriminal, korupciju i ekonomsko uništavanje RS, a „4K“ su odgovarala „neprepoznatljivim“ tvrdnjama da su opozicionari sluge stranih centara moći čiji je cilj da RS utope u unitarnu BiH.
Elem, pune dvije decenije od tada, da parafraziramo di Lampeduzu, sve se promijenilo i sve je ostalo isto. Promijenila su se mjesta, ali sve ostalo je ostalo isto. I danas je s jedne strane opozicija, samo je sada predvodi SDS koja vlast optužuje za kriminal, korupciju i ekonomsko uništavanje RS, a s druge „patriotska“ vlast na čelu sa Miloradom Dodikom koji ne prestaje sa optužbama na račun opozicije da vodi probosansku politiku na štetu Republike Srpske.
Za te dvije „decenije koje su pojeli skakavci“ pregrmili smo teror OHR-a, smjenu predsjednika RS (Nikole Poplašena), smjenu srpskog člana Predsjedništva BiH (Mirka Šarovića), smjenu predsjednika Narodne skupštine (Dragana Kalinića) i niza narodnih poslanika i inih funkcionera, izgubili smo Vojsku Republike Srpske i obavještajnu službu, Brčko i pasoše, grb i himnu i niz drugih nadležnosti i simbola, a zamalo i Dan Republike.
Zauzvrat smo dobili Sud i Tužilaštvo BiH, zatim institucije životinjskih imena OSA, SIPA i RAK, ministarstva bezbjednosti, odbrane, pravde, ljudskih prava, transporta i komunikacija, agencije, ustanove i institucije na nivou BiH od kojih su rijetke odgovorile zadatku.
Za to vrijeme svi su bili na vlasti u Srpskoj, od toga Dodik i SNSD skoro 15 godina i svi su učestvovali u derogiranju Srpske i prenosu nadležnosti na BiH. Jako je malo odluka kojima je RS zakinuta za neku nadležnost, a da za nju nisu glasali i vlast i opozicija. Kao po pravilu, što su patriote na vlasti glasnije, utoliko je Republika Srpska ostajala bez više ingerencija ili postaje/la sve siromašnija.
Ako se još malo prisjetimo retorike iz tog perioda, najispravnije je reći, demokratskog puča iz 1997. godine i njegovih glavnih aktera, pored toga da se sve promijenilo i sve ostalo isto, dodatni paradoks predstavlja današnja uloga tadašnjih čelnika SDS-a i protivnika tadašnje predsjednice RS Biljane Plavšić. Dragan Kalinić je danas zvanično savjetnik Milorada Dodika, a Gojko Kličković osniva Prvu SDS kao politički subjekat koji glasove sigurno neće oteti SNSD-u, već Kličkovićevoj matičnoj partiji. Gotovo istovjetno kao i on, i Momčilo Krajišnik je preko Asocijaciju „Stvaraoci RS“ mnogo bliži vlasti, nego opoziciji predvođenoj SDS-om. Iz toga se, što je potpuno šizofreno, može zaključiti da su njih trojica u stvari jedini ostali dosljedni, jer nisu promijenili retoriku u odnosu na onu od prije dvije decenije. Dakle, oni nisu promijenili stranu i nisu „papci“, već dosljedni, a sasvim drugi par opanaka je to što ono što su oni tada govorili danas govori Milorad Dodik, a ono što je tada govorio Dodik danas govore prvaci SDS-a. Khm!
A narod?! Pa narod, što je u neku ruku i dobro, očigledno nije raspoložen za novu revoluciju, ali ne zato što od one posljednje nije dobio ništa, već zato što je obolio od kolektivnog daltonizma, pa ne raspoznaje boje. A moderne revolucije su, kako kaže Predrag dekan Ćeranić, obojene. Za razliku od one iz 1997. godine u kojoj je on, (čime se sam hvalisao, a danas bi volio da se toga niko ne sjeća), imao značajnu ulogu i zahvaljujući čemu je dobio poziv da posjeti i samo sjedište CIA!
Na kraju valja samo napomenuti da se radnja romana „Gepard“ pomenutog na početku ovog teksta dešava na Siciliji, a zna se koja je prva asocijacija na pomen ovog italijanskog ostrva. Svaka sličnost sa Republikom Srpskom, makar simbolička, ne mora biti slučajna.
Darko Momić
Stavovi izneseni u kolumnama objavljenim na portalu SrpskaCafe.com pripadaju autorima i ne odražavaju nužno stav redakcije.
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.