Nije Prvi svjetski rat bio nimalo lak ni za koga na ovim prostorima, ali može se reći da je slavni srpski pjesnik, pisac i političar Petar Kočić u tim danima prvi i posljednji put osjetio sreću i slobodu. Dok nije zaspao i otišao u vječni mir.
Rođen 1877. godine u selu Stričići kod Banjaluke, Petar Kočić je pripadao generaciji srpskih intelektualaca koji su se borili za svoje ideale, ali su zbog toga i stradali. Kočić je protjerivan iz Sarajeva u Beograd, pa i u Banjaluku zbog svog “srbovanja” i učestvovanja u radničkim štrajkovima.
Uoči aneksije Bosne i Hercegovine, Kočić je pokrenuo list “Otadžbinu” i stvorio političku grupu koja je propovedala borbu protiv Austrije ostataka feudalnog ropstva. Bio je omiljen u narodu i slavljen među ompadinom željnom otpora protiv okupatora. Tamo gdje je narod vidio svog prvaka, država je vidjela opasnog protivnika. Kočić je više puta hapšen i krivično gonjen.
Poslije mnogo godina siromaštva i progona, Petar Kočić počeo je da ispoljava znake mentalne slabosti. Smješten je u Duševnu bolnicu u Beogradu, gdje je mnogo vremena provodio sa sestrićem upravnika bolnice, nadarenim hroničarem Milanom Jovanovićem Stojimirovićem.
Mladić koji je u Duševnoj bolnici radio kao sekretar, tražeči spas od austrougarske okupacije, u bilješkama je detaljno opisao posljednje dane, smrt i sahranu slavnog Srbina.
Pisao je Milan da je pisac bio preplašen i blijed kad su ga doveli, ali da nije bio nimalo opasan, te je mladić i te kako uživao u razgovoru sa jednim od najpametnijih savremenika.
Kočićevo stanje drastično se pogoršalo u ljeto 1916. godine. On sebe nije smatrao ni bolesnim ni ludim i bio je ubjeđen da se tu našao zbog nebrige prijatelja.
Kočić je sve do smrti vjerovao da je zdrave pameti. Samo se jednom o sebi izrazio kao o ludaku – kad su austrijski žandari došli da ga traže i da provjere da li je zaista bolestan. Do posljednjeg časa govorio je kako “samo da dočeka Srbiju”, pa će u planine, na oporavak. Drhtavim rukama, prerađivao je za pozorište svoja “Sudanija”. Bio je vrlo ponosit na svoj rad, hvalio se kako će se to igrati “u svim srpskim pozorištima” – zapisao je Milan.
Govorio je da je ostavljen da “pametan čami među ludama”, sve dok nije došao do nekih medicinskih knjiga.
Nije mnogo trebalo mudrome Kočiću da zaključi šta se dešava. Shvatio je težinu situacije u kojoj se našao – bolovao je od progresivne paralize za koju lijeka nema. Predao se. Poslije šest dana u postelji, Petar Kočić je 27. avgusta u četiri ujutro pronađen mrtav.
Ironično, priča kaže da je Petar Kočić u ovoj bolnici bio srećan. Govorio je da je tu “živi u slobodi” i da ne mora da gleda austrougarsku vojsku kako paradira njegovom domovinom.
Ako je tako, onda je tog 27. avgusta 1916. godine Doktorova kula u kojoj je izdahnuo Petar Kočić bila jedino slobodno mjesto na cijelom Balkanu.
Nažalost, bila je jedina sloboda koju je dočekao veliki pisac.
U okupiranom Beogradu bili su zabranjeni svi javni skupovi, pa čak i pogrebne povorke. Zato je Kočićev sanduk opremljen u Duševnoj bolnici, a na vječni počinak je prevezen taljigama, samo u pratnji kočijaša.
Sanduk za jednog od najvećih Srba svih vremena, piše Stojimirović, napravio je pacijent koji je umislio da je Bog, ushićen jer je dobio kaput preminulog pisca. Tijelo Petra Kočića na čaršavu je položeno u sanduk. Oko lica su mu poređali cvijeće, a uz obraze i čelo jabuke. Putopisac kaže da je izgledalo kao da se veliki književnik osmjehuje.
Niko se nije sagnuo da cjeliva mrtvaca prije stavljanja poklopca, samo je jedna pacijentkinja viknula da takvog čovjeka ne mogu da sahrane “gologlava i bosonoga”. Razleteše se tada po bolnici sve dok nisu našli crvene papuče koje su mu brzinski navukli na stopala.
A onda se desilo nešto što je Stojimirović pamtio dovijeka.
Odjednom – je li to igra slučaja, ćud sudbine, njena logika, ili ludački prohtjevi? – Petru Kočiću, velikome Srbinu, meću na glavu prostu srpsku šajkaču… Nas nekolicina, koji razumijedosmo taj lijepi simbol, zgledasmo se kostrešeni od jeze – zapisao je ovaj hroničar.
Deset godina po Kočićevoj smrti država je ustanovila Aleju velikana na Novom groblju. Tu su prenijeti ostaci generala Miloša Vasića, Jovana Cvijića, zatim Velimira Teodorovića, vanbračnog sina kneza Mihaila i nesrećnog Petra Kočića.
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.