Čim je Bakir Izetbegović dao standardno glupu i nepromišljenu, a o svemu sudeći i namjerno provokativnu, izjavu o BiH kao amanetu Izetbegovića starijeg Erdoganu i Turskoj, samo je naivnome bilo nepredvidivo kakve će biti reakcije.
Slijed je sljedeći. Prvo će zabrinuti srpski i hrvatski patriota reći da Izetbegović može ostavljati u amanet isključivo Bošnjake i ostale narode, ali ne i hrišćanske narode. Zatim će neki zgroženi građanin iz reda Bošnjaka objasniti kako države nisu privatna dobra da se samoinicijativno mogu ostavljati na brigu, staranje, ili šta već, nekom drugom državniku.
Treći, zabrinuti hrišćanski fundamentalisti će objasniti da se radi o čistom islamizmu, to jest konceptu vjero-istorije, ili vjero-stvarnosti u kojem zajebi demokratiju, u kojem je sva zemlja Božja, pa je, prema tome, njegovi predstavnici i milosnici, već mogu razdjeljivati i “amanetizovati”, kako njima padne na pamet. Jer im je povjerena odozgo.
Sve je predvidivo, jer su pravila igre jasna. Ili je bar teorija igre na kojoj počivaju sva kapitalistička, ali i ona prethodna društva bazirana na akumulisanju viška vrijednosti vrlo jasna: svaki od igrača odabira strategiju koja će mu donijeti najveći profit odnosno kojom će nadigrati drugog igrača, to jeste bogatiti se na njegov račun ili mu, u konačnici, oduzeti sve.
Pa ipak, konačni ulog nije u igri baš u svakoj njenoj fazi. I to svakako nije u času kada se, kao u BiH, svodi na što skandalozniju i provokativniju retoriku. Nema sumnje da je Izetbegović mlađi želio biti provokativan i pokazati ko stoji iza njega. Posebno nakon medijskih spekulacija da ga je Erdogan, nakon što je utvrdio neke dogovore sa Srbijom, pozvao na kanabe da mu izvuče uši i poruči mu da smanji tenzije u BiH. Posebno varničenje sa Srbima. Očigledno se radilo o običnom spinu. I, eto tako smo, uz premijeru turskog filma o Aliji Izetbegoviću kao braniku islama i promociju još jedne od obavještajnih ujdurmi o njemu kao velikom državniku, dobili serviranu i priču o amanetu.
I zaista, kako odgovoriti na takvu provokaciju? Šaka na šaku, utuk na utuk, nož na nož, krst na polumjesec, amanet na amanet, isključivost na isključivost ili je ipak postojao pametniji način? Kada je Erdogan u okvirima prepucavanja oko “amaneta” zavapio: “Кako mi sada da ostavimo Mostar? Кako da ostavimo Drinu? Кako mi sada da ostavimo tamošnju sultan Fatihovu džamiju?”, mudar odgovor sa srpske strane bi bio poruka Erdoganu da će se Srbi, odnosno Republika Srpska sami starati za svoje islamsko naslijeđe, da turski predsjednik ne bi trebao biti zabrinut, jer je Fatihovo nasljeđe u dobrim rukama.
To jeste u rukama naroda kojem su, kada se argumentovano odbace novobošnjačke besmislice, pripadali i Mehmed paša i Ferhat paša Sokolović i Gazi Husrev-beg i drugi velikani osmanskog komonvelta naroda, koje, u narodnom sjećanju živi isključivo kao oronulo carstvo 18. i 19. vijeka, ali ne i ono iz 15, 16. i 17. vijeka koje je značilo, kako poreski raj, tako i prosperitet, kako onima koji su postali muslimani, tako i onima koji nisu.
U mletačkom arhivu je sačuvan dokument o najstarijem poznatom pretku pisca ovih redova, Damjanu Bačanoviću, koji se još početkom 18. vijeka žali mletačkom providuru u Kotoru, da su mletačke rente u zabitima granične Dračevice kod Herceg Novog previsoke i da “ne moremo nego se s Turcima nagađamo i oremo njiove baštine i plaćamo”. Dakle, Damjanovo potomstvo, uključujući i ovog skromnog autora je danas na životu jer je rodonačelnik “kod Turaka” mogao naći jeftiniju rentu i tako prehraniti mnogobrojnu čeljad.
No, da ne idemo sada previše u digresije srpskoj mitologiji o demonskom turčinu. Pametan i viteški odgovor predsjednika Republike Srpske Erdoganu i Bakiru Izetbegoviću bio bi sljedeći: “Razumijemo gospodina Izetbegovića što je, opravdano zabrinut, za muslimane u BiH nastojao da njihovu zaštitu u amanet ostavi nekom moćnom muslimanskom predsjedniku. Ali mi ovdje danas poručujemo da to više neće biti potrebno. Mi ćemo preuzeti u amanet čuvanje naših muslimanskih svetinja jednako kao i pravoslavnih i svih drugih vjera koje su Srbi vjerovali i vjeruju. Čuvaćemo Aladžu i Ferhadiju jednako kao Rmanj i Crkvu u Kopačima. Jer su i jedne i druge gradili naši ljudi svojom mukom. Čuvaćemo ih jer su naše kao i Gračanica i Studenica i one su jedino naš amanet. Jesi čuo Erdogane? Ne diraj mi u srpske džamije!” Pa kada je igra, neka je baš igra.
Vuk Bačanović
Stavovi izneseni u kolumnama objavljenim na portalu SrpskaCafe.com pripadaju autorima i ne odražavaju nužno stav redakcije.
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.
3 0 komentara
Bosnjak sam i sve je tako kako kazes. Razumijem da su Srbi morali reagovati o 1992 ali niste morali biti onako brutalni.
U strahu su velike oči
a usput bi ga se moglo podsjetit da pobrine o Aja Sofiji, srruši one nakarade oko nje, skine sotonske simbole sa njenog vrha i obriše vražje grafite sa fresaka svetih i Presvetog.Usput zar Turci nisu od blažne uspomene Franje Josipa dobili 16,5 tona zlata da alale amanet od bosne .