Tumači prilika ne slažu se u trista stvari, ali na jednom insistiraju i jedni i drugi i treći i nezavisni: najbolji napadački tim u političkoj reprezentaciji Bosne i Hercegovine čine Srbin iz Lijevča i bošnjački arhitekta iz Sarajeva, dok je vezista decenije, bez sumnje, ratni i poratni direktor mostarskog „Sokola“.
Prof. dr sc Dragana Čovića puštamo niz Neretvu, bar ovaj put, a pažnju posvećujemo Miloradu Dodiku i Bakiru Izetbegoviću koji još nisu ni prof ni dr ni sc.
Tumači prilika ne slažu se u četristo stvari, ali na jednom insistiraju svi: niko nikome ne zna namjestiti gol kao Milorad Bakiru i kao Izetbegović Dodiku. Roma je imala Totija i Batistutu, Juventus je imao Del Pjera i Trezegea, Barselona je imala Stoičkova i Romarija, a Bosna i Hercegovina iliti BiH ima Milorada Izetbegovića i Bakira Dodika koji zabijaju kako niko više ne zabija.
Nema krštena stvora koji može raspetljati kada „ubojiti tandem“ tuče po protivničkom, a kada po sopstvenom golu; kada igraju rukom, a kada nogom; kada zabijaju iz ofsajda, a kada iz igre. Ali, ma kako bilo, ma kakva se pravila kršila i ma koliko se kršila uvijek je isto – golovi se priznaju, a svaki manijak fudbala zna da je bitan jedino krajnji rezultat.
Tumači prilika ne slažu se u petsto stvari, ali jedan im je zaključak isti: i Bogdin potomak i Alijin mali uglavnom igraju prljavo, ali efektno. Obojica vole „pune tribine ludih navijača“, obojica vole kako „baklje svetle“ i kako „sever gori“, zbog obojice „bubnjevi tutnje, pesma se ori“, obojica se krste i klanjaju pred transparentom na kojem je ispisan i četvrti stih: „jedite govna, mi smo šampioni“. Iako nezgrapni pokreti su im brzi i nepredvidivi, a njihovi čuvari redom su sitna boranija fenjeraša. Kritičari takve igre često govore da Lemi i Bake ne bi imali šanse protiv organizovanijeg tima, ali hajde ti nađi organizovaniju ekipu u ligi koja nema derbi.
Tumači prilika ne slažu se u šesto stvari, ali jedno ne mogu da poreknu: Milorad i Bakir su isto, toliko zapravo isto da se ne zna gdje počinje srpska, a gdje završava bošnjačka škola političkog fudbala. Ako neko sumnja u istovjetnosti onih koji su često predstavljeni kao ljuti takmaci, neka pogleda kako se i jedan i drugi ponašaju van terena. Evo, recimo, Izetbegović junoša: budući celebrity Bakir klanja redovno podne-namaz, okine desetak selfija sa fanovima, a zatim, široke ruke, tutne dvije stoje sirotoj i ubogoj za koju nema vremena. Evo, recimo, Dodik: faca kakve nema nadaleko, u šetnji do Trga Krajine, do bine na kojoj će zapjevati, u rebra harmonike spušta „stojanku“; koji mjesec kasnije ponovo se hvata džepa i opet nagrađuje „muzikicu svoju dobru“ pod šatorom, na Manjači.
Tumači prilika ne slažu se u hiljadu i tisuću stvari, ali jedno podvlače, bolduju i stavljaju u kurziv: dok god njih dvojica i njima slični igraju ovakav fudbal poraženi će biti samo oni za koje nemaju vremena i oni kojima su u šešir ili harmoniku spustili svoju dnevnicu.
Goran Dakić
Stavovi izneseni u kolumnama objavljenim na portalu SrpskaCafe.com pripadaju autorima i ne odražavaju nužno stav redakcije.
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.