Ako u političkim kampanjama u svim zemljama Bosne i Hercegovine postoji išta besmislenije i, za političkog kandidata beskorisnije, od insistiranja na ekonomskim temama, onda bi to bilo beskrajno objašnjavanje biračima zašto su nam one primarne.
Ne zato što birači ne znaju šta im je potrebno i što bez asfaltiranog puta, dodijeljene krave ili sjemena, traktora, povoljnog kredita i izgrađene najnužnije infrastrukture ili načina za upošljavanje članova porodice definitivno ne bi bilo ni političkih pozicija. Nego zbog toga što se mora insistirati na onome što je navijački i zabavno. I šarmantno i seksi i generalno u skladu sa mentalitetom mase, odnosno većinskog biračkog tijela. I sve je to legitimno i razumljivo iz ugla političke makijavelističke struke do onog trenutka kada se počne spominjati rat.
Političar, pa i analitičar koji bilo kojim segmentom svoje retorike u bh. kontekstu spomene opasnost od rata, ili rat kao moguće sredstvo ostvarenja svojih političkih ciljeva – a najčešće se radi o proklamatorima ciljeva daleko plemenitijih od mejnstrima i ispravljačima krivih Drina – pada ispod nivoa makijavelizma. Zbog čega? Pa vjerovatno radi toga što, kao takav, za razliku od svojih oponenata koji se prepucavaju sa komšijom preko ograde, evocirajući često ratnu prošlost, uz muziku, veselje i koji poklon paket, ne nude ništa osim straha i zastrašivanja. Ne mislim tu na Bakira Izetbegovića, jer njegova nervozna brzopletost u spominjanju potencijalnog rata, iako štetna, nije jedino što proizlazi iz njegovih usta, a više mu je politički štetilo nego koristilo. Jer je u pokušaju izgradnje sebe kao onoga što nije lidera sa besprijekornim autoritetom erdoganskog tipa, počeo je, nastavio i završio sa gubitkom svega onoga što jeste.
Mislim tu, prevashodno, na male vlastohlepne huškače, koji su najčešće toliko očajni da su ratni pokliči jedino što im preostaje. Tako smo imali slučaj da mala, ali glasna, sarajevska grupa političkih nealternativaca iz organizacije koja se naziva Građanski savez, pozove SDA da “narod pripremi za rat”. Takva retorika se, naravno, nastavlja, agresivnom kampanjom o ruskoj opasnosti koja se nadvila nad sve nas i samo što nije zapalila Balkan, te se, stoga, treba pripremiti za odbranu “građanskih” vrijednosti svim silama. Dakako, nije to velika grupa. Ali dovoljno velika da sakupi nekoliko poznatih ličnosti, kao što je npr. tradicionalno “mudra glava” koju ljudi, u nedostatku volje za informacijama rado slušaju, pjesnik Abdulah Sidran i da tako daje ozbiljnost i intelektualnu relevantnost svojim paranoičnim ispadima.
Dabome da tu nema govora o bilo kakvom ozbiljnom političkom uspjehu, niti da ovakvi ili slični bizarni eksploatatori najprimalnijih strahova ikada mogu ostvariti svoje ambicije. Ne samo zbog toga što ta faza truljenja duše više ne proizvodi mogućnost istinske manipulacije, već što takva, nadasve jadna manipulacija nagriza i posljednje ostatke kredibiliteta svoga manipulatora. Zapravo, takvi ljudi, sve i da kratkotrajno postignu određene rezultate i zasjednu na određene pozicije, ubrzo gube tlo pod nogama, a stalnim posezanjem za jedinim što znaju raditi, za širenjem najgroznijih histerija, gube ga sve više i više.
I zaista, šta će, na kraju, ostati od idiota koji pozivaju na rat? Ništa osim lovaca koji love u mutnom. Koji misle da su dovoljno sposobni izazvati haos barem tako malog intenziteta da bi njihove minorne sposobnosti manipulacije u njemu došle do izražaja. Jer više od toga ne mogu. Ne mogu zapjevati u šatri kao Dodik, mrmljati uz hodžinske gestikulacije poput Bakira ili odavati farisejski osjećaj evropske smirenosti kao Čović. Koji, ma kakve demagoške megdane da su podijelili ipak sebe nisu sveli da objave da je potrebno spremiti se za rat, koji samo što nije. Ma šta mislili o krupnim ribama u našoj bari, one nisu uzalud krupne, dok malima, očigledno, ostaje samo da tužno kevću i prizivaju još gore od postojeće hiljadu i jedne balkanskoslovenske noćne more kako bi im vlastiti ego bio primamljiv.
“Naši motocikli su svemirski brodovi pod zvijezdama uz pomoć kojih pišemo istoriju i koji su zauvijek povezani s borbom za budućnost Rusije”, rekao je Aleksandar Zaldostanov, vođa Noćnih vukova, koji nosi nadimak Hirurg, u nedavnom intervjuu. Dakle, dok su motocikli u pitanju, mirno spavajte, rata neće biti. Iako će oni koji ga najviše priželjkuju učiniti sve napore da izgleda kao da počinje već sutra.
Vuk Bačanović
Stavovi izneseni u kolumnama objavljenim na portalu SrpskaCafe.com pripadaju autorima i ne odražavaju nužno stav redakcije.
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.