Nadmoćna pobjeda na godišnjim listama albuma Jamesa Murphyja i njegovih LCD Soundsystem sa povratničkim „American Dream“ kao da je iz drijemeža dugog 14 godina na čistinu istjerala i njegovog neskriveno najvećeg uzora, Davida Byrnea.
OK, to se ja malo zavitlavam, teško da je baš tako (ni u jednom intervjuu Davida Byrnea nisam našao podatak da li je naslov njegovog albuma direktan komentar na naslov albuma LCD Soundsystema), ali šta da radim kad se potrefilo da je ovih dana objavljen „American Utopia“ koji jeste njegov prvi solo-album još od „Grown Backwards“. Taj je podatak mnogima promakao jer je za tih 14 godina Byrne bio sve osim neaktivan. Dovoljno je pomenuti samo saradnju sa Fatboy Slimom ili pak sa supertalentovanom St. Vincent, tri knjige, jedan film i još mnogo toga što upućuje da najplemenitiji živući rokenrol intelektualac New Yorka nije mirovao.
U ovim ludim vremenima sve je moguće pa tako i to da nekim novim pokoljenjima njegovo ime ne znači previše te prije priče o samom albumu malo istorijsko podsjećanje kako je ova legenda nastajala. Naravno, nezaobilazni su Talking Heads, taj čarobni amalgam koji je svakom onom koji je vjerovao da kroz rokenrol mogu da se iskažu i neke druge emocije osim već klasičnih koje izazivaju sex & drugs. David Byrne je tu koračao tankim ledom jer kad djelate u toj zoni uvijek prijeti opasnost da odlutate u umjetničarenje, tako strano izvornom rokenrolu. Kako mu je to uspijevalo? Isključivo po mjeri njegovog izvornog talenta kojim je napisao neke od najupečatljivijih pjesama sa kraja sedamdesetih i početka osamdesetih. Kada se tome dodada bezrezervna otvorenost za novo i neistraženo te porinuće u tzv. world music, prvo sa Brianom Enom a potom i samostalno, nije ni čudo da je stekao kultni status još u jako ranoj fazi njegove karijere. A gorepomenuta intelektualnost mu je savršeno pristajala, za razliku od npr. potpisnika ovog teksta koji je titulu „intelektualac u JNA“ stekao ponajviše zahvaljujući činjenici da je nosio cvikere.
I kao što je kroz cijelu svoju karijeru bio prepoznatljiv po tome što se bavio životom malog čovjeka, ali i teškim, globalnim temama na odmjeren i rafiniran način, tako se i sada, kada se Amerika ponovo nametnula kao dominantna tema zbog zaokreta u spoljnoj politici, Byrne opet razlikuje. Umjesto na prvi pogled najlakšeg puta, direktnog udara na ksenofobiju i ostalim što je izbilo na površinu, dakle ljutim lijekom na ljutu ranu, David se okreće onom težem, konstruktivnom. Traženju dobra ma koliko ono bilo zapretano i teško nalazivo.
Kao i uvijek dosad te su priče ispričane preko plesnih ritmova ispod, sa puno svježine i melodijske genijalnosti. Naprosto, poželjeli smo se njegovog glasa i onog dobrog Heads vajba tako da je već to uživanje samo po sebi dovoljno. Na „American Utopia“ David Byrne se uglavnom drži postulata koji ga je vodio kroz godine sa Talking Heads – manje je više. U redu, jednom ga se odrekao, ali taj je nebeski izuzetak samo potvrdio pravilo. Zvao se, pogađate „Remain in the Light“ kad je dokazao uz čitavu armadu gitarista, perkusionista i pratećih vokala da istinski umjetnik ma koliko bio sklon minimalizmu može da se dokaže i u kompleksnom ambijentu.
Nazvati ovaj album solističkim bilo bi potcjenjivanje doprinosa bar trojice ljudi. Kao prvo, sveprisutni Brian Eno je podario neke sjajne ritmičke matrice i kao pravi engleski džentlmen povukao se kad je čuo prve demo-snimke koje su obogatili Rodaidh McDonald, producent The xx & Samphe, te Daniel “Oneohtrix Point Never” Lopatin. Njih dvojica su zajedno s Davidom zamiješali paletu u kojoj ne fali ni rasnih hitova poput „Everybody’s Coming to My House“ kakvih se ne bi postidjeli ni Heads u svoje zlatno doba, ali isto tako nisu sputali Davida sa svim onim što on nosi u sebi. To podrazumijeva i prizvuke sa nekih drugih meridijana osim New Yorka, ali još više odlična su podloga za njegove meditacije koje se graniče sa basnom kao u „Everyday is a Miracle“. Bilo ko drugi teško bi izmakao kritičarsku sablju da je napisao:
“Žohar može pojesti Mona Lizu
Papa ne znači ništa psu
I slonovi, oni ne čitaju novine
A poljubac kokoške je vreo.“, ali ne i David. Zato što za sve postoji stil, a David Byrne je mjerna jedinica za isti.
„Mora li pitanje imati odgovor?“, u jednom momentu se pita Byrne, ali istovremeno ispituje našu svijest. Da li sve teške teme ovog svijeta moraju biti odgonetnute ili je priču o njima moguće ispričati posredno, sve plešući usput? Tako nekako, kao i u onim nevinim vremenima kad je njegov bend bio na vrhuncu, izgleda i zvuči najsažetiji opis ovog albuma. Parafrazom naslova njegovog albuma iz 1989. „Rei Momo“ (Kralj karnevala) dalo bi se reći da se kralj vratio, a to je u većini zemalja na svijetu razlog za radovanje. Bar onim gdje kralj zna svoj maternji jezik.
Nebojša Ristić
Nebojša Ristić je novinar i voditelj. Zaražen je teškim oblikom rokenrolmanije još prije četiri decenije. Jedno vrijeme se od toga bezuspješno liječio i na kraju – odustao. Iz nekog samo njemu znanog razloga, uživa da svoja otkrića i razmišljanja na ovu temu podijeli sa vaskolikom populacijom, mada zna da istu, osim jednog, statistički zanemarivog broja, to savršeno ne zanima.
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.