Na ovom mjestu je nebrojeno puta razglabano, OK, nije razglabano nego sam ja razglabao, o fenomenu obožavanja rokenrol pokojnika. Sve u vezi njih “ide kao na vatru”, pa tako i knjige.
Nedavni slucaj sa knjigom o Margiti Stefanovic – Magi je potvrda toga da konzument kojeg inace rokenrol beletristika i ne zanima previše spremno izdvaja neke pare koje inace ne bi. Priznajem, tu knjigu procitao nisam jer me jako, jako odbija sav taj kult oko EKV a nažalost, tu je taj morbidni interes izvucen do kraja zbog cinjenice da svi kljucni clanovi benda nisu više medu nama. Buduci da ovo nije tekst o toj knjizi niti o EKV necu se dalje upuštati u ocjenu njihovog opusa, samo cu se prikloniti onima koji misle da je njihove muzicke kvalitete ozbiljno zasjenila sklonost ka umjetnicarenju pa i politikanstvu.
Ono cime se danas bavim jeste taze objavljena knjiga o jednom od najvecih bendova bivše zemlje, a gotovo izvjesno autorima najboljeg albuma iz tog perioda. Sad je vec jasnije, govorim o Idolima, a knjiga se zove “Idoli i poslednji dan” i (ne)djelo je Ane Marije Grbic. Ovo sa zagradom se morao da izvedem jer kao neko ko je bio savremenik onoga o cemu se u njoj piše, knjigu sam docekao sa velikom znatiželjom, ali i sa posebno naoštrenim senzorima. Dodatno, autori knjige o Luni, “Ogledala Lune” su toliko visoko postavili ljestvicu u disciplini kako se piše ozbiljna knjiga o rokenrol bendu, bazirana na intervjuima sa clanovima grupe i najvažnijim ljudima iz miljea oko nje, da ce se sve što se ima objaviti nakon nje morati mjeriti u odnosu na nju.
Odmah tu nastaje problem, i to ogroman. Vlade Divljana nema, to je pretužna cinjenica s kojom se i danas teško mirim, tako da autorskog intervjua nije moglo ni biti. U odsustvu toga Ana Marija je kompilovala njegove intervjue (medu njima i moj koji sam e-mailom radio za “Reporter”). To je dakle, viša sila, ali kako shvatiti cinjenicu da je Nebojša Krstic dao intervju autorki, ali ga nije odobrio tako da u knjizi stoje praznine na mjestima gdje je on imao nešto da doda?! Da li se autorka tako svetila Krletu koji bez obzira na silne brljotine koje je napravio, narocito u posljednje vrijeme, jeste bio bitan clan Idola, to je velika misterija. Kako god ostaje utisak da je to diletantski odradeno jer je bolje bilo da je knjiga poštedena takvog pristupa.
Ako se s tim pomirite, ostatak intervjua ili knjige, ako više tako volite, je korektan. Iz njega može da se sazna dosta podataka o relativnom kratkom vremenu u kojem su Idoli postojali i djelovali. Baca se svjetlo na ulogu Dragana Papica koji je zaslužio da ga se nazove beogradskim Andyjem Warholom, saznajemo zašto se Encov studio zaista zvao “Druga Maca” i gomilu neke druge faktografije koja je možda interesantnija posvecenicima koji vec imaju neki nivo znanja. Kako se pitanja autorke ne pojavljuju u otvorenoj formi, onda možemo samo da nagadamo kakva su ona bila, ali nevezano, objašnjenja koja pružaju sami Idoli su veoma konstruktivna i pomažu da se pronikne u srž price, a narocito oko misterije koja i danas prati tu famoznu “Odbranu i poslednje dane”. Daleko od toga da ono što je prethodilo “Odbrani” i ono nakon nje nisu vrijedni pažnje, naprosto ona ostaje kao obelisk.
Ono što je trebalo da se napiše o tom remek-djelu je uglavnom sadržano u recenziji za “Džuboks” koju je napisao Predrag Popovic (da, onaj isti koji stoji i iza “Ogledala Lune” i može da se nade na Netu na sajtu Društva ljubitelja popularne kulture). Ono što knjiga pred nama donosi, a kroz svjedocenja prvenstveno Srdana Šapera, jeste rekonstrukcija nastajanja pojedinih pjesama. I premda tu nema preciznog razgranicenja o tome ciji je i koliki bio doprinos pojedinih clanova, razbija se godinama podgrijavana i potpuno nepotrebna fama da su Idoli bili miks profesionalnih muzicara sa ljudima koji su imali, eto “samo” ideje. Rekao bih da je istina, kao i uvijek, negdje u meduprostoru, jer niti su sve divne melodije u rilnama ove ploce iskljucivo Vladine niti su svi duboki stihovi samo Srdanovi ili Krletovi. Podatak da je jedna od kompleksnijih pjesama “Glavna ptica” gotovo u potpunosti Krletova me ipak i dalje drži u nevjerici, ali nema druge nego vjerovati.
Autorka (priredivac) je mudro prepustila akterima, glavnim i sporednim, da ispricaju tu pricu, a ako je ta prica dovoljan povod da ponovo, ili prvi put, pustite tu plocu, onda je njena misija ispunjena. Potpuno svjestan da su Idoli zaslužili bar onoliku monografiju kao Luna, ali da tu zasluženost i njenu realizaciju razdvaja ogroman jaz u vidu finansija i vremena potrebnih za to, teška srca cu priznati odredeni kvalitet ovoj knjižici. Kada bi uz nju bilo moguce dodati letak na kojem bi pisalo: “Ovo nikako nije definitivna prica o jednom od najvecih bendova bivše države. Nekad u buducnosti pojavice se i ona, dotad ovu tretirajte sa velikim oprezom.”, e onda bi citava stvar imala puni smisao.
Nebojša Ristić
Nebojša Ristic je novinar i voditelj. Zaražen je teškim oblikom rokenrolmanije još prije cetiri decenije. Jedno vrijeme se od toga bezuspješno lijecio i na kraju – odustao. Iz nekog samo njemu znanog razloga, uživa da svoja otkrica i razmišljanja na ovu temu podijeli sa vaskolikom populacijom, mada zna da istu, osim jednog, statisticki zanemarivog broja, to savršeno ne zanima.
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.