Vuk Bačanović: Nož, žica, Subašić…

Ma koliko to čovjek koji teži racionalnosti to sebi pokušao nanovo i nanovo dokazati, fudbal nije samo “neka tamo” igra.

Uostalom nijedna igra oko koje se vrtilo mnogo novaca, od rimskih gladijatorskih do trka dvokolicama na carigradskom hipodromu i navijača vezanih sa njima nije bilo samo do igre. Već prevashodno do politike i balansa moći. Drugim riječima, na terenima, nažalost ili, opet, mnogostruke radosti, ne gledamo samo igru, već svojevrsnu društvenu igru.

Koja je opet od utakmice do utakmice sadržajnija i zanimljivija ili ispraznija i dosadnija. Moglo bi se konstatovati da se zanimljivost u fudbalu, za nas Balkance, ponajviše veže sa onim utakmicama u kojima prevashodno nije do sporta, nego do uranjanja u dionizijski trans u kojem jedanestorica mistično postaju “mi”, a ako već ne jedanestorica, onda barem neka dvojica ili trojica iz drugih timova koji pripadaju nekima od “nas”.

Bez obzira šta mislili o ozbiljnosti terenskih nacionalističkih djetinjarija Arbanasa iz švicarske reprezentacije, skandiranjima “Nož, žica, Srebrenica” od strane dijela srpskih navijača, ili slavljem hrvatske reprezentacije uz “Bojnu Čavoglave” filofašističkog pjevača Marka Perkovića Thompsona, to nije samo nešto što “rade navijači” ili “fudbaleri”. To je nešto što je očigledno mainstream u tolikoj mjeri da nailazi na kolektivnu simpatiju ili potpunu ravnodušnost. Toliko smo bolesni da su logorske žice, noževi za klanje nesretnika, ustaški pozdravi i netalentovana revanja vlaha Perkovića, barem za nas koji takve “izričaje” ne volimo, nešto na što se treba svići. I zbog toga se previše ne sekirati, jer naši živci neće izjesti bolesni mainstream nego obrnuto.

Sponzorisano

Pravi odgovor na prozivke beogradske bulevarske štampe bi, stoga bio: “Nemam ništa protiv svoga porijekla, koje mi ne smeta da budem Hrvat jer tako želim i biram.”

Pa valja pripaziti da nikad ne gubimo iz vida da su sve vrste kolektivnih opsesija ljudske. Te da se pojednostavljivanjima stvarnosti mora prići na human način. Ljudi koji urliču “Nož, žica, Srebrenica” podržavajući svoju reprezentaciju ili reprezentacije koje pobjede slave predpotopnim ustaškim urlicima teško da su ljudi koji su bili u prilici u životima upoznati bilo šta drugo osim zakona topuza. Odnosno topuza koji vječno maše nad glavom onih koji se ponašaju kontra propisima mainstreama. Najsvježiji je primjer hrvatskog golmana Danijela Subašića, mladića srpskog porijekla, što su vrlo brzo ustanovili prostački Vučićevi tabloidi i požurili da objave priču kako mu je budući tast htio ubiti trenutnu vjerenicu kako ne bi pošla za Srbina, ali ga sada i on proslavlja. I šta se onda ispostavilo? Subašić se našao na optuženičkoj klupi svojeg teško bolesnog društva, te je, gotovo panično morao izjaviti: “Točno je da se moj otac zove Jovo, ali tvrdim da on sa srpstvom nema veze. On se izjašnjava kao Hrvat, ali pravoslavne vjere. Točno je i to da je moja majka Hrvatica i katolikinja Brkljača iz Raštevića. Ne znam koliko puta moram reći da sam Hrvat i katolik. Hrvatska je moja domovina i Zadar je moj grad, u kojem sam rođen. Uostalom, kršten sam u katoličkoj crkvi , imam sve katoličke sakramente”.

Nije ova izjava sporna radi Subašićevog prava da bude šta god želi, pa makar hrvatstvo i katoličanstvo predstavljao kao neki album sa sličicima koji se ispunjava radi dokazivanja zadarskoj raji. Stvar je u tome da samo publika odrasla na drugoj vrsti šovinističke tabloidnosti može povjerovati da neko ko se zove Jovo nema baš nikakve veze sa Srbima, ili da to nemaju Subašići hercegovačko-crnogorskog porijekla, a da ne govorimo o vlasima Brkljačama. Što je dakako irelevantno za normalno shvatanje sadašnjosti, jer su svi identiteti u istoriji fluidni i promjenjivi, ali s njima, na žalost, i fluktacije primitivizma i šovinizma. Pravi odgovor na prozivke beogradske bulevarske štampe bi, stoga bio: “Nemam ništa protiv svoga porijekla, koje mi ne smeta da budem Hrvat jer tako želim i biram.” Budući da su mainstreami naših društava takvi da u njima riječ fudbalera puno znači, vjerovatno bi ovakva reakcija ispravila barem ponešto od krivih Drina u ljudskim glavama.

Ali nje nije bilo. Pogotovo od nekoga ko je odrastao u gradu u kojem se 1991. dogodila “Vartolomejska noć” u kojoj je preko 300 srpskih firmi i radnji potpuno uništeno, nakon čega je desetak hiljada Srba zauvijek napustilo ovaj grad, dok se ostatak morao prilagoditi šovinističkoj farsi koja ih je predstavljala i nastavlja predstavljati kao životinje u ljudskom liku. Ali kako su sve istine neugodne, to je i ova ostala neizrečena. Pa umjesto zaliječenja imamo samo odjek vučićevskog prostakluka. Jer je želja onih koji ne žele čuti urlikanje “Nož, žica, Srebrenica”, da thompsonovski odjek glasi: “Su-ba-šić, Su-ba-šić”. Preljevanje mizerije iz šupljeg u prazno se nastavlja.

Vuk Bačanović

Stavovi izneseni u kolumnama objavljenim na portalu SrpskaCafe.com pripadaju autorima i ne odražavaju nužno stav redakcije.

Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.