Monika Ponjavić: 10 omiljenih filmova

Posljednjih nekoliko sedmica, ako ne i mjeseci, na “Facebook-u” se pojavio novi trend, pravljenje spiskova i označavanja prijatelja. Prvo su u opticaju bile liste deset omiljenih albuma, zatim knjiga, a sada i filmova. Vodeći se istom metodologijom, odlučila sam da za ovu srijedu napravim spisak svojih omiljenih filmova i da ga podijelim sa vama.

Ovaj naizgled jednostavan zadatak postepeno se pretvorio u noćnu moru, jer, kako napraviti listu od samo deset filmova, kada ih ima na stotine? Kako odlučiti? Izbor se na kraju sveo na one filmove koji nisu nužno najbolji, ali jesu filmovi kojima se uvijek rado vraćam i koje volim. Lista je možda kliše, možda je dosadna, ali evo, nakon dugo razmišljanja i vijećanja sa samom sobom, ovo su naslovi koje sam ja izabrala. Kako bi izgledala vaša lista?

10. Play Time (Jacques Tati, Francuska, 1967)

Tati je ovim filmom, koji možemo posmatrati kao šaljivi, pa gotovo i ironični komentar na modernu arhitekturu i savremeni grad, uspio stvoriti novu fazu u razvoju filmskog jezika. Svaki od njegovih kadrova vrvi od izobilja detalja, elemenata, likova i priča koje se odigravaju simultano, pružajući tako publici mogućnost izbora, čime posmatrač dobija određenu vrstu slobode, odnosno oslobađanja od pasivno-pokorne pozicije posmatranja, što je i bio Tatijev, cilj o čemu svjedoči i sam reditelj koji je jednom izjavio da je prilikom razvijanja koncepta ovog filma njegov glavni cilj bilo stvaranje publike od koje se umjesto pasivnosti očekuje “malo više pažnje i malo više mašte”.

9. La Grande Bellezza (Paolo Sorrentino, Italija, 2013)

“Velika ljepota” Paola Sorentina je nevjerovatan film o ljudskoj krhkosti, praznini i otuđenosti – od sebe, drugih, ali i samog svijeta koji sa njim itekako korespondira. Ova freska, jer ne postoji bolja riječ kojom se može opisati sva slojevitost Sorentinovog remek djela, je prostor u kojem se ne desi ništa, a desi sve. Primjenjujući Felinijev princip akumulacije, ovaj vješti reditelj gradi svoj narativ postepeno dodajući značenja umjesto činjenica, konstantno ubacujući nove i napuštajući stare likove, grčevito se držeći za Japa Gambardelu, sreodvječnog pisca i posljednjeg predstavnika plejade razočaranih muških likova koji se u Sorentinovim filmovima nerijetko pojavljuju. Praznik za oči, više nego za uši, “Velika ljepota” je film koji se iznova gleda. Sa oduševljenjem i poštovanjem.

8. There will be blood (Paul Thomas Anderson, Sjedinjene Američke Države, 2003)

Od “Noći Bugija” (eng. Boogie Nights) i “Magnolije” (eng. Magnolia), Pol Tomas Anderson postao je ime čiji se filmovi s nestrpljenjem iščekuju, o čemu, između ostalog, svjedoči i činjenica da se na ovoj listi nalaze dva njegova filma. Kao i u “Masteru”, i “Biće krvi” sugeriše preispitivanje pre-američke istorije i baš kao i u ovom, ali i bilo kojem drugom Andersonovom filmu, odnos kvazi-otac-sin ili surogat-otac-sin postaje srž priče. Usudila bih se otići čak toliko daleko i reći da je “Master” zapravo jedna vrsta ne-kanoničnog nastavka “Biće krvi”. Oba ova filma su nam dala živopisni prikaz druge, tamnije strane onoga što znači biti Amerikanac, ili šta znači biti u potrazi za “američkim snom”, kao takvim. I ako je “Master” o preduzetničkoj religiji, onda je “Biće krvi” o preduzetničkom kapitalizmu. Događaji iz oba ova fantastična filma ispričani su iz perspektive antiheroja, što ni ne čudi, jer zločini u Andersonovom svijetu uglavnom prolaze nekažnjeni, a kriminalci i ubice mahom su predstavljeni kao simpatični protivnici glavnom junaku. “Biće krvi”, film koji je izazvao apsolutnu pometnju u trenutku kada je izašao, je mračno, beskompromisno djelo umjetnosti sa čvrstom, strastvenom vizijom i jednim odličnim citatom. Sigurna sam da znate na koji mislim.

7. The Lord of the Rings

Kao jedna od možda najduže očekivanih ekranizacija nekog romana, film “Gospodar prstenova” je u fazi pripreme krajem devedesetih, dok je internet još bio u povoju, već izazivao veliku pažnju, a svaka nova informacija o ovom filmu se širila kroz već ogromnu masu ljubitelja Tolkina i epske fantastike. Kada je prvi film trilogije ovog izuzetno ambicioznog projekta doživio svoju prvu premijeru 2001. godine, svjetlost dana je ugledalo fantastično ostvarenje u koje je bilo uloženo toliko truda, ljubavi i vještine. Tri filma snimljena odjednom, sa do tada neviđenom upotrebom tehnologije i specijalnih efekata, i dan danas rezonuju istom jačinom, postavši kultni film, obožavan globalno. Činjenica da ovaj film i dalje proizvodi isti efekat je u velikoj mjeri posljedica fenomenalno napisanog originalnog materijala, trotomnog romana koji je pokrenuo jedan čitav žanr i subkulturu, kao i vrlo vješta adaptacija te priče u trodijelni filmski ep. Ovako obiman, opširan i specifičan materijal nije bilo lako prilagoditi filmskom jeziku, što se vidjelo iz nekoliko animiranih adaptacija tokom 1980tih, a snimiti sve odjednom je zahtijevalo posjedovanje izuzetne vjere u sam projekat. Spoj epske fantastike kao jednog klasičnog književnog žanra, posljednje riječi tehnike u tehnologiji snimanja, adaptacije teksta sa velikim uvažavanjem originalnog predloška, te živopisan, a sada već kultni ansambl, sve su to bili elementi pod palicom reditelja Pitera Džeksona, koji je postavio visoki standard u ovom filmskom žanru, kao i u književnim adaptacijama uopšte.

6. The Master (Paul Thomas Anderson, Sjedinjene Američke Države, 2012)

“Master” je film zbog kojeg sam na zimu 2012. godine putovala kilometrima, u želji da ga pogledam odmah i to na velikom platnu. Većina bi takvu odluku osudila, posebno uzevši u obzir da “Master” i nije najbolje prošao kod publike, prema kojoj se u ovom filmu “zapravo ništa ne desi”. Nisam sigurna da se mogu složiti sa takvom tvrdnjom, niti je razumijeti, jer “Master” je film koji sam do sada pogledala toliko puta i sa svakim novim gledanjem otkrila nešto novo. Vodeći se osjećajem koji u meni proizvodi, morala bih reći da je on, u trenutku kada je izašao, bio takvo osvježenje koje nakon svih ovih godina ne jenjava. Odiseja Fredija Kvela, bizarnog lika kroz čiji smo pogled i doživljaj upoznali savremenu Ameriku 21. vijeka, pored toga što izgleda kao serija fotografija Dorotee Lang, ima za cilj da na jedan drugačiji način ispriča priču o religijskom kultu koji je kao talas preplavio ovu demokratsku državu, zasnovanu na principima jednakosti i ljudskih prava. Odiseja čovjeka, heroja, odnosno antiheroja odbačenog od strane upravo tog društva i prihvaćenog od strane gospodara koji nikada ne zauzima tu poziciju direktno, agresivno i otvoreno, “Master” je štivo koje, ukoliko vas interesuje psihologija manipulacije, ne smijete propustiti.

5. Twin Peaks: The Return

Većina bi na ovu listu stavila Linčov “Bulevar zvijezda” (eng. Mullholand Drive), ali ne i ja, jer je “Tvin Piks: Povratak”, njegov, bez sumnje, najbolji dugometražni film, iako je ovdje formalno riječ o seriji.

4. Rear Window (Alfred Hitchcock, SAD, 1954)

Koncept je pola filma. Postoji nešto ugodno asketsko u konceptu “Prozora u dvorište”, u načinu na koji nam Hičkok ne dozvoljava zvuk, osim onog koji Džef čuje, ili prizore osim onih koje Džef zapravo vidi. Koristeći se ovakvim auditivnim, vizuelnim i prostornim ograničenjima, Hičkok od publike stvara moralni produžetak voajerizma, stavljajući publiku u poziciju glavnog lika, nesposobnog da učestvuje u užasnom događaju koji se odvija tik ispred nas, odnosno njega – Džef ne može pomoći Lisi jer mi ne možemo pomoći Lisi.

3. Holy Motors (Leos Carax, Francuska, 2012)

Sjećam se trenutka kada su se na FESTU 2013. godine pojavili “Sveti motori” i prvih impresija publike tih dana. Bio je to film o kojem su svi govorili, ne samo u Beogradu, nego doslovno svuda. Upravo zbog toga za “Svete motore” se tražila karta više, tako da sam ih ja (nažalost) pogledala nekoliko sedmica kasnije, u “Palasu”, u Banjaluci. U maloj sali, nas nekoliko je, potpuno nesvjesno onoga što će uslijediti, te zime doživjelo filmsko bioskopsko iskustvo kakvo se rijetko kada u životu desi. Činilo se kao da sam u tom trenutku bila u stanju da potpuno razumijem publiku koja je premijerno gledala Hičkokovog “Psiha” te davne 1960. godine, jer toliko revolucionarni i posebni su “Sveti motori”. Za one kojima još uvijek nije posve jasno čime se ovaj film bavi, rekla bih jednostavnim jezikom, svedeno (jer pričati o svim mogućim interpretacijama bi uzelo nekoliko strana), da je riječ prije svega o igrivoj, suptilnoj šetnji kroz filmsku istoriju, a zatim i istraživanju prirode izvođenja i identiteta, ponovnog rađanja i metamorfoze, granice između sna i jave, naše percepcije života. Drugim riječima, “Sveti motori” su ljubavno pismo filmu i životu samom, pismo napisano zajedničkim snagama trojice brilijantnih umjetnika: Aleksa Dupona (Leos Carax), Denija Lavana i Dantea Aligierija. To govori samo za sebe, zar ne?

2. Space Odyssey (Stanley Kubrick, SAD, 1967)

Nakon što je 1968. doživio svoju američku premijeru, Holivud je bio vrlo brzoplet u svom činu osuđivanja Kjubrika za opsesiju efektima i scenografijom, i to na uštrb filma koji, prema publici, filmskim umjetnicima i kritičarima, ovaj put Kjubrik nije uspio napraviti. I to je donekle istina, jer ono što je Kjubrik sa “Odisejom” uspio napraviti jeste originalni filozofski izraz – o čovjekovom mjestu u univerzumu – koristeći se samo slikom i zvukom, iako, s obzirom na oskudnost i svedenost dijaloga, gotovo da je riječ o “nijemom” filmu. U tom smislu, ali i svakom drugom, “Odiseja u svemiru” je, šta god osjećali o i prema njoj, najčistiji oblik filmske umjetnosti koji nas je natjerao da mislimo, nudeći nam ne zabavu u konvencionalnom smislu kako to SF filmovi obično rade, nego radije fokus i vrijeme neophodno za kontemplaciju. Ironija koju posebno vrednujem leži u činjenici da emocija u ovom visoko intelektualnom filmu, koji se bavi čovjekom, publici dolazi ne od strane ljudske rase nego od strane kompjutera (HAL 9000) koji u želji za životom, tokom svojih posljednjih trenutaka, u strahu, pjeva dječiju uspavanku “Daisey”, moleći za spas, potpuno svjestan iminentne smrti. Ako vas ništa drugo u ovom filmu nije uspjelo pomjeriti i ako uprkos svemu smatrate da je “Odiseja” jedan od najdosadnijih filmova ikada snimljenih (što je čest komentar), onda je vrijeme da se vratite ovoj sceni.

1. The Perfect Human / 5 Obstructions (Jorgen Leth, Danska, 1967/2003)

“Od savršenog do ljudskog”, to su riječi Larsa fon Trira svom profesoru i mentoru Jorgenu Letu, danskom reditelju kratkih i eksperimentalnih filmova. Za razliku od svog učenika, Let je nešto manje poznat u mejnstrim filmskim krugovima, zbog čega je otkriće “Savršenog čovjeka” tako poseban i važan trenutak u životima filmofila i umjetnika različitih profila. Film ovog preciznog moderniste, u čijem centru su muškarac i žena, postavljen je u bijelu sobu ne-prostora i prati prizore i aktivnosti iz svakodnevnog života. Pomodan, ali ironičan, “Savršeni čovjek” je poetični film o ljudskom ponašanju, inspirisan svijetom marketinga i oglašavanja. Njegovi glavni likovi, muškarac i žena, svojim kostimom odslikavaju društvo koje prikazuju. On nosi smoking, a ona bijelu kratku haljinu čistih, ravnih linija. Par je savršeni par, svako od njih savršeni uzorak svog pola, atraktivan i anoniman. Kako bi pokazao da su u pitanju savršeno kontrolisane moderne ljudske jedinice, Let je filmu dao instruktivni glas čiji je osnovni zadatak objasniti šta se u datom kadru dešava, šta vidimo. Da li je u pitanju glas Boga? Da li se Bog divi svom najfinijem dizajnu? Da li je indiferentan? Ili je u pitanju antropološki eksperiment? Savršeni ljudi pod lupom, kao par pacova zaključanih u kavezu? Žena demonstrira čin lijeganja u krevet. Muškarac siječe nokte. Pleše. I plače nakon orgazma. Film – u crno-bijeloj tehnici i samo 13 minuta dug – poruka je savremenog života i bez sumnje služi kao autorov lični stav o standardizaciji 20. vijeka. Skoro 40 godina kasnije, fon Trir odlučuje da pomogne svom prijatelju tako što će ga izazvati na filmski dvoboj koji podrazumijeva rekreiranje “Savršenog čovjeka” kroz pet opstrukcija. Rezultat je nevjerovatan hibrid dokumentarne i kratke forme koji stoji kao svjedočanstvo ljubavi i prijateljstvu, te činjenici da porodica koju za života steknemo ne mora nužno biti krvna.

Ostali filmovi koje volim:

This is not a film, Psycho, White Ribbon, Breaking the waves, Psycho, Blade Runner, Mad Max: Fury Road, Embrace of the Serpent, The Act of Killing, Call me by your name, Se7en, Zodiac, Zelig, Tokyo Story, The Hunt, Dr. Strangelove, Being There, The Ghost Writer, West Side Story, Grand Budapest Hotel, Being John Malkovich, Be kind rewind, Elle, Fight Club, Jaws, Blowup, La dolce vita, Bicycle thieves, Punch-drunk Love, Fargo, In the Mood for Love, Synecdoche, New York, Biutiful, A Pigeon sat on a branch reflecting on existence, 3 Iron, Singing in the rain, Barton Fink, Pulp Fiction, All the President’s Men, Stalker, Monty Python and the Holy Grail, Thin Red Line, The Social Network, The Third Man…i tako dalje i tako dalje.

Tekst napisala: Monika Ponjavić

Monika Ponjavić je teoretičar filma, teatrolog, scenski dizajner (scenograf) i zaljubljenik u popularnu kulturu. U slobodno vrijeme sadi baštu, spašava mačke i negoduje.

***ZABRANJENO JE PREUZIMANJE CIJELOG TEKSTA BEZ DOZVOLE REDAKCIJE. TEKST SE
MOŽE PREUZETI DJELIMIČNO, UZ NAVOĐENJE IZVORA SA LINKOM NA SAJT SRPSKACAFE.
SVAKO DRUGO PREUZIMANJE SMATRAĆE SE ZLOUPOTREBOM I PODLIJEŽE POKRETANJU 
TUŽBE.***

Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.