Nikada nismo kukali, uvijek smo nalazili način da napravimo neku svirku i uradimo to kako mislimo da treba. Prvo smo morali da naučimo “kako bog zapovijeda”, kako bismo mogli da prezentujemo našu muziku na najbolji način, kažu momci iz banjalučkog alternativnog rock sastava Pajperov smijeh.
Bend je upravo objavio dvostruki singl “MoStar Trek”, koji čine pjesme “Zupčanik” i “Svjetla su daleka”, a posljednja je dobila i video-spot, koji će se pojaviti 28. novembra, a radi se o prvom spotu grupe Pajaperov smijeh – ikada. Sedam dana nakon spota, dakle ponovo u srijedu, uslijediće svirka “U sred srijede” u banjalučkom KSET pab, kojom će promovisati ovo izdanje.
O ideji i nastanku singla, nadolazećem spotu, ali i o aktuelnim problemima domaće autorske muzičke scene, u intervjuu za SrpskaCafe govore članovi benda, koji čine Mirko Ponjević (vokal), Srđan Ivanković (gitara), Ljubiša Ćetojević (bubanj) i Karlo Tomić (bas), dok je peti član Dane Marjanović (gitara) bio opravdano odsutan.
o Singl nosi neobično ime, kakva priča stoji iza toga?
Mirko: Nekom ludom srećom smo pretprošle godine pobijedili na mostarskoj gitarijadi “Na putu za jug” i kao nagradu dobili snimanje u studiju Muzičkog centra “Pavarotti”. Riječ je o pjesmama koje su snimljene za samo tri dana u studiju u Mostaru, pa otuda ime grada u nazivu singla, dok “trek” istovremeno označava putovanje benda do ovog hercegovačkog grada, ali je i muzički sleng za riječ “traka”. Otišli smo tamo u januaru prošle godine o Svetom Savi…
Srđan: Eto kako smo “uboli” datum, a singl nam izlazi na Dejton… (smijeh)
Karlo: Vidiš, mi smo ti jedan politički korektan bend! (smijeh)
Mirko: Ma, sva tri dana smo bukvalno proveli u studiju. Kafane vidjeli nismo, ako se ne računa ona na ulazu u “Pavarotti”. (smijeh) Tom prilikom smo uspjeli snimiti već spomenute numere, zahvaljujući podršci ljudi koji tamo rade, a to su Sale, Sejo i Orhan.
o Ispada da su ovo vaše pjesme koju su najbrže nastale i snimljene?
Srđan: Kada su nastale, niko od nas nije ni pomislio da bi one trebale biti snimljene u skorije vrijeme. Ne prije drugog albuma, u svakom slučaju.
Ljubiša: Spremali smo ih, možda, za treći album. Pošto smo znali da idemo u Mostar, odabrali smo baš njih, jer su nam zvučale kao nešto što se može snimiti za tri dana, a da mogu ići zajedno. Sticajem oklonosti smo pisali na taj način, tj. birali sci-fi teme, koje su, zapravo, alegorija za neke životne situacije.
Karlo: “Svjetla su daleka” čak nije ni imala jednu strofu sve do Mostara, pa je ona napisana na pauzi za kafu, prije snimanja vokala. Inače, kod nas tekstovi prolaze više faza, moraju da imaju svoj tok, značenje, smisao i na to smo generalno ponosni. Ova dva teksta su uspjela i da se spoje u nekakvu cjelinu, a tiču se kolektivne svijesti i tokove čovjeka u svijetu i svemiru.
o Kako je bilo snimati u profesionalnom studiju, s obzirom na to da ranije niste imali tu šansu?
Ljubiša: Pa, tamo nas je dočekalo i malo više od onoga što smo očekivali. Tamo su ljudi kojima je posao svakodnevni rad u studiju i koji su ubrzali naš radni proces, u odnosu na ono kad radimo sami. “Gurnuli” su nas u pozitivnom smjeru, npr. da zanemarimo neke detalje koji nisu bitni za generalnu sliku pjesme i da se posvetimo bitnijim stvarima, kao što je zvuk. Recimo, meni je pomoglo to što sam shvatio da postoji najbolji način da izvučeš najbolji doživljaj iz tog “pulsa” pjesme, što su prenijeli i na ostale instrumente. Premostili su nam strahove koje imamo, kada su u pitanju ta velika, profesionalna snimanja.
Srđan: Nisu nas opterećivali tehničkim detaljima. Bili su veoma posvećeni demo snimcima koje smo donijeli i potpuno su razumjeli ono što smo željeli da kažemo, pa su nam pomoću njihovog znanja i iskustva veoma brzo pomogli da riješimo gomilu nedoumica koje smo imali. To je za mene glavni utisak.
o Koliko će to vam to iskustvo pomoći u radu na novom albumu?
Ljubiša: Pomaže nam da sagledamo pjesmu u cjelini. Ranije smo radili dio po dio, pa smo, recimo, često skakali sa početka na kraj, pa se vraćali na sredinu, a sada radimo hronološki. To je, možda, dobrim dijelom povučeno iz tog rada u studiju. Kod njih se snima dok se ne pojavi kostur pjesme, pa se poslije vraćaš, ako misliš da nešto nije dobro. Najveća dilema je bila da li ćemo sve stići da snimimo i izmiksujemo za tri dana, ali uspjeli smo.
Mirko: Inače, stvari za drugi album su već gotove i on je u završnoj fazi snimanja i dosnimavanja, pa će uskoro i na miks, a vjerovatno će sredinom naredne godine biti spreman za javnost.
o Kako to da bend postoji još od 2005. godine, a da tek sada izlazi vaš prvi spot?
Karlo: Sticaj okolnosti. U svijetu u kojem živimo, kada dođeš u neke godine, muzici moraš da posvetiš vrijeme, koje u datom momentu nas petorica nikada istovremeno nemamo dovoljno. Spotovi nisu nastajali i jer smo mi i to htjeli sami da uradimo. Donekle je u redu ako smo sebični kada je muzika u pitanju, pa ne damo nikome da radi produkciju, miks i slično. Ali, kada hoćeš da radiš baš sve sam, onda moraš da budeš montažer, režiser, glumac, snimatelj… Sreli smo Tajanu Dedić Starović i u njoj smo pronašli nekoga ko može da nas razumije i kome kad daš pjesmu napravi spot kakav bismo možda i mi napravili, ali da ostavi svoj pečat. Mislim da je to najveći razlog. Da li ćemo u budućnosti naći producenta ili nekoga da nam miksuje pjesme? To zavisi od mnogo fakora.
Srđan: Jako smo kritični. Imamo nekoliko započetih spotova koji nisu završeni, pa iako je bilo nekih praktičnijih poteza da se završe, nismo to uradili, jer se nismo svi slagali po tom pitanju u datom momentu. Sjajno je što smo pronašli nekoga ko je ono što mi napravili uspio da nadgradi na svoj način, a da se to na kraju doživi kao jedna cjelina.
o Iako ste najavili koncert, nemamo baš priliku da vas često čujemo uživo?
Karlo: Još uvijek nismo našli nekoga ko stvari gleda kao i mi. Nije nam u redu da pravimo nekakve “svirkice”, hoćemo da to svaki put bude bolje nego prethodni. Ne želimo pasti sa konja na magarca, kako sa naše, izvođačke strane, tako i sa produkcijske, organizacione…
Ljubiša: Sve je to dio istog problema – vremena ima premalo. Priznajem da sam dobrim dijelom krivac za te neke stvari, jer sam imao grandiozni plan da bend treba da ima kompletan repertoar za svirku, koji bi se sastojao od neka dva albuma, pa da tek onda idu te promotivne stvari. Zbog nedostatka vremena ili snage, nije se desilo da završimo oba albuma. Zato nema toliko svirki ili spotova, jer vrijeme koje imamo organizujemo za snimanje. Ipak, sada imamo izgrađen repertoar od objavljenih singlova i jednog albuma, a sviramo i pjesme sa nadolazećeg albuma.
o Na koji način onda odlučujete kako da rasporedite vrijeme “kojeg nema”?
Mirko: Onda biraš da prolazi ono što ima veze sa stvaranjem, jer ti se čini da je to najvažnije što radiš. Ipak, tako propuštaš da uradiš i druge važne prateće stvari, kao što je spot, prezentacija na društvenim mreža ili traženje krajnjih granica medijskog predstavljanja. Mi uvijek radije biramo stvaranje. To je donekle i normalno. Tu se onda vraćamo na nedostatak scene, odnosno, ljudi koji se bave tim “pratećim” stvarima, jednako bitnim kao što je i samo stvaranje. Svi bendovi pate od toga, nismo mi izuzetak. Mada, možda smo se mi previše zatvorili u sebe.
o Spomenuli ste nedostatke autorske scene, šta vi tu vidite kao glavne prepreke i probleme?
Ljubiša: Rekao bih da postoje tri glavna razloga. Uslove rada neću ni spominjati, svi znaju kakvi su. Da bi pokrenuo nešto što je nekakva nadgradnja svega što ti se dešava u životu, prije svega moraš imati normalan život, pa da se tek onda baviš “sofisticiranijim” stvarima. Prvo, moraš biti pomalo fanatičan, a to ljudi nisu baš shvatili – da ono što radiš, radiš iskreno i do kraja. Drugo, ljudi imaju manjak fokusa. Ako jedan čovjek svira u 15 bendova, kvalitet jednog benda mora da trpi. Treće, ljudi treba da prestanu da kukaju i da traže drugog krivca za situaciju, nego da reaguju i zajednički traže rješenje.
Srđan: Evo, mi smo odabrali da se borimo zajedno. Nas je muzika spojila, mi nismo ranije bili prijatelji.
Karlo: Dugo vremena su i bendovi odbijali publiku od sebe; lošom svirkom, lošom prezentacijom i tako dalje, a oko njih je sve raslo, poput festivala i slično. Tu su ljeti velike bine, razglasi, bendovi koji otkidaju, a onda zimi dođeš na neku svirku gdje se sve raspada – od benda do ozvučenja. To sve ima efekat. To je ista publika, koja voli autorsku muziku, ali ne može da pojmi da je to isti svijet. Zato mi pokušavamo da donekle približimo te uslove i “napravimo” publiku koja će doći i na jedno i na drugo.
o Koliku ulogu u tome onda igra klupska scena?
Karlo: To je zaista bitno. Koncerti koji su na nas ostavili najveće utiske i zbog kojih se bavimo muzikom, nisu veliki koncerti poput Stonesa ili Queena na Vembliju, nego oni mali, koji su se desili kod nas i koji su jako bitni, kao npr. promocija albuma grupe Revolt u klubu XXL. To bi trebalo da se dešava i danas. Bendovi imaju entuzijazam, što jako cijenim, ali nemaju pravo rješenje. Ako ćemo se mi sada svi skupiti i podići veliki kamen, a onda ga spustimo sebi na noge, nismo ništa napravili. Poenta je da se nešto dešava, da se napravi efekat na koji će publika odreagovati: “Hej, sjajno je bilo, idemo opet na novu svirku”. Dakle, korak po korak.
Ljubiša: Naravno, to sve treba biti postavljeno na realne osnove. Sigurno nećeš zakupiti dvoranu za nekoliko hiljada maraka, da bi zaradio osam maraka. Nije cilj da se “samoubiješ”.
Mirko: Bez obzira što smo se “podijelili” na autorske i tzv. cover bendove, mislim da moramo negdje naći razumijevanje jedni za druge i da bi ljudi i mjesta koji podržavaju cover svirke, trebali da naprave jedan korak i shvate da bendovi koji se bave autorskim radom to rade godinama, decenijama, imaju repertore i da postoji ozbiljan broj bendova koji mogu da ponude kvalitetnu svirku i da ih, ako ništa, tretiraju kao i te druge bendove komercijalnog tipa, koji funkcionišu u toj kulturi kafana.
o Čini se da je naplaćivanje ulaza jedan od vječitih problema u Banjaluci?
Karlo: Autorske svirke su svedene na to da ti, kao, imaš šansu da prezentuješ svoj rad. Meni je to lijepo, stvarno. Ali, izvini, ako ja već prezentujem svoj rad, daj mi priliku da naplatim ulaz. Naplaćivanje ulaza je jako bitna stvar, koja kod nas ne funkcioniše. Hoćemo da budemo veliki grad? Pa, otiđite u Novi Sad ili Sarajevo, pa pokušajte ući na autorsku svirku – moraćete platiti ulaz. Možda nećete morati u manjim mjestima. Ako hoćemo da budemo kao oni, onda u redu. Ali, ako hoćemo da budemo veliki, hajde da razmišljamo kao veliki. Mora postojati neki nivo.
Ljubiša: Kod nas takve sitne stvari, kao što je npr. plaćanje ulaza, ljudi često doživljavaju kao ličnu uvredu i ne mogu da shvate da je to, zapravo, dio te kulture koja postoji svuda oko nas – osim kod nas. Isti ti ljudi plaćaju koncerte inostranih izvođača van Banjaluke, što naravno nije pogrešno, ali ne mogu da shvate da to treba da rade i ovdje.
Mirko: Recimo, u pozorište niko ne ide džabe, svi plate ulaznicu. Sama cijena je najmanje bitna. Banjaluka treba da bude svjesna sopstvenog identiteta i toga da u njoj žive i rade ljudi koji zaslužuju da im se plati ulaz, tri ili pet maraka, nije bitno. Jer, to je način da se podrži scena, da ona opstane i živi i samofinansira. Niko se od toga neće obogatiti, ali će stvari funkcionisati. Vjerujem da bi iz promjene te kulture došla rješenja za probleme koji more ovaj grad.
o Kakva bi to rješenja bila?
Mirko: Jedno od njih je prostor za svirke, koji će biti na raspolaganju svakog dana u sedmici, za koncerte i razne druge projekte. To je čista infrastruktura. MI se “furamo” da smo neki grad, kandidujemo se za Evropsku prestonicu kulture, a nismo se osvijestili da podržimo ljude koji ovdje stvaraju i da podstaknemo druge koji se bave umjetnošću da nešto stvore i izraze se o nama, našem gradu i našem svijetu.
o A šta bi faktori autorske scene mogli sami da učine?
Mirko: Autorska scena je neorganizovana, rasparčana, neuvezana. Dobar korak bi bio da se scena više uveže, da bendovi sarađuju između sebe, “guraju” jedni druge i da pravimo događaje koji će kvalitetom muzike, izvođenja i tehničkom smislu nadmašiti cover scenu, i onda će stvari profunkcionisati. To moraju ispratiti i ostali elementi, mediji prije svih.
Savo Drakulić
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.