Republika Srpska je u prvim poslijeratnim godinama prokockala veliku šansu za samostalnost u jednom od najpopularnijih sportova ovih prostora, rukometu.
I dok je u fudbalu i košarci nešto tako, čak i u tom periodu, bilo praktično nezamislivo, u rukometu je priča malo drugačija. To potvrđuje i činjenica da je danska samoupravna teritorija Grenland član Svjetske rukometne federacije IHF, te da je tri puta nastupio na planetarnim smotrama. Takođe, timovi sa Kosova su dobili rukometnu samostalnost prije nego li je srpska južna pokrajina jednostrano proglasila nezavisnost.
Srpska igrala u Mađarskoj, Švedskoj, Švajcarskoj…
Rukometni radnici iz Srpske su slično razmišljali na početku posdejtonske ere. Kadetske i juniorske selekcije su pod imenom Republika Srpska nastupale širom Evrope. Ženski kadetski tim je igrao u mađarskom Đeru, muški u švajcarskom Cirihu, dok su upisani nastupi i na “Partile kupu”.
Na smotri u Švedskoj, nezvaničnom omladinskom prvenstvu svijeta, RS je čak imala i svoju zastavu, pošto je na jarbolu zamijenila barjak BiH. Nastupi mlađih kategorija vodili su ka tome da zaigra i seniorski tim, a zatim i da se od EHF-a i IHF-a zatraži priznanje Rukometnog saveza Republike Srpske kao samostalnog ili bar pridruženog člana.
Sve je išlo pravim tokom dok iz Geteborga nije proslijeđen faksimil iz Banjaluke. Nespretno sročena rečenica vezana za odnos RS RS i RS BiH zaustavila je cijeli proces
Siniša Kotaraš
Prvi korak ka tome urađen je na kongresu evropske “kuće” rukometa tokom Evropskog prvenstva u Italiji, u junu 1998. Sa lica mjesta tada je izvještavao banjalučki novinar Siniša Kotaraš, koji se vrlo dobro sjeća šta se dešavala u hotelu u Bolzanu.
– Cilj je bio da Srpska postane pridruženi član EHF-a. U tom nastojanju mnogo nam je pomogla Vesna Lazić. Ona je bila prvi saradnik tadašnjeg generalnog sekretara Evropske rukometne federacije, a današnjeg predsjednika Mihaela Viderera. Lobirala je za nas i sve je išlo pravim tokom dok iz Geteborga nije proslijeđen jedan faksimil iz Banjaluke. Nespretno sročena rečenica vezana za odnos RS RS i RS BiH zaustavila je cijeli proces – prisjetio se Kotaraš.
Srpska je u Italiji izgubila bitku, ali ne i rat. On je nastavljen krajem 1998. godine u Švajcarskoj. Naime, u Vinterturu se održavao prestižni turnir “Jelou kup”, na kojem je naš entitet nastupio u seniorskom sastavu. Aleksandar Knežević, Dragan Marković, Dejan Unčanin i društvo zauzeli su prvo mjesto u grupi, u konkurenciji Fadi Vintertura i SKP Bratislave. Potom su u polufinalu poraženi od Sura, da bi u bici za treće mjesto još jednom savladali slovački tim.
Karalića je pozvao Silajdžić i zaprijetio mu da neće biti predsjednik Olimpijskog komiteta BiH ukoliko podrži našu akciju
Veljko Malić
Upravo ova smotra bila je idealna prilika za čelnike RS RS da nastave kampanju. Lobiranje je nastavljeno u Bazelu, uz podršku naših ljudi iz dijaspore. Tu je održan sastanak sa predstavnicima Svjetske rukometne federacije na kojem je prezentovan naš slučaj. Dobre igre reprezentacije u obližnjem Vinterturu bile su veliki “plus”, pošto su vodeći ljudi IHF-a pristali da dođu na finalni dan takmičenja.
– Na djelu su vidjeli našu ekipu i pobjedu nad nezvaničnom reprezentacijom Slovačke. Bili su oduševljeni. Utakmicu su gledali i predsjednik IHF-a Ervin Lanc, izvršni direktor Frank Birkefeld i gensek Rejmon Han. Birkefeld nam je rekao: “Kad Grendland može biti član IHF-a, može i Republika Srpska”. Naravno, i mi smo bili oduševljeni onim što čujemo. Tada je za 23. januar 1999. zakazan sastanak u Beču na kojem je cijeli proces oko priznavanja trebao biti nastavljen – izjavio je tadašnji tehnički sekretar RS RS Veljko Malić.
“Zapelo” zbog 40 000 švajcarskih franaka
Delegacija našeg saveza bila je upoznata sa činjenicom da prilikom pristupa EHF-u treba uplatiti kotizaciju u visini od 40 000 švajcarskih franaka. Taj novac je, kaže Malić, Savez trebalo da dobije od resornog ministarstva na čijem je čelu bio Milorad Karalić. No, kada je trebalo krenuti put austrijske prestonice, para nije bilo.
Nije bilo ni moguće izboriti rukometnu samostalnost . Da je do toga uistinu došlo, pa samo bi lud čovjek propustio takvu priliku
Milorad Karalić
– Karalić je rekao da će nam dati sve što ima. A to je bila nula maraka. Koliko sam čuo, njega je prethodno pozvao Haris Silajdžić i zaprijetio mu da neće biti predsjednik Olimpijskog komiteta BiH ukoliko podrži našu akciju. Karalić je nedugo zatim raspustio RS RS i na odgovorne pozicije imenovao “svoje” ljuide – sjeća se Malić.
Uprkos odbijenici iz Banjaluke, put Beča su krenuli predsjednik RS Srpske Miodrag Rađa, prvi čovjek Skupštine Zoran Basrak, gensek Nedeljko Gerdijan i sam Malić. Naša dijaspora u Austriji je ponudila da skupi novac, međutim, Rađa se nije složio sa tom idejom jer nije želio da od naših ljudi uzima pare kad naše institucije nisu spremne da podrže ovu inicijativu.
– U Beču smo dočekani na najvišem nivou. Sastanku je prisustvovao i tadašnji predsjednik EHF-a Štafan Holmkvist, generalni sekretar Mihael Viderer, zatim Vesna Lazić i sva elita iz IHF-a. Objasnili smo im da nemamo novac, a oni su nam dali rok da ga osiguramo do kogresa IHF-a u maju u Kairu. Već tada smo dobili isti status kao RS BiH, što znači da je glas Sarajeva za odluke vezane za rukomet na teritoriji BiH bio jednak glasu iz Banjaluke. Nažalost, ni do kongresa u Kairu od Karalića nismo dobili pozitivan odgovor – dodao je Malić.
EHF se, u međuvremenu, obraćao svim stranama u ovom sporu sa ciljem da se pronađe najbolje rješenje. Da je ostao status kvo, nijedan klub iz BiH ne bi mogao igrati na velikoj sceni. Rješenje je pronađeno, ali je Srpska izvukla deblji kraj. Jer, ne samo da nije dobila rukometnu nezavisnost, nego je nova garnitura RS RS dala zeleno svjetlo i Rukometnom savezu Herceg-Bosne da ravnopravno glasa u odlučivanju na nivou BiH.
– Time je dodatno nanesena šteta Srpskoj. Takav, nakaradan savez je funkcionisao sve do prošle godine, kada je rasformiran jer nije bio u skladu sa Zakonom o sportu BiH – zaključio je Malić, uz konstatciju da je Karalićeve odluke o raspuštanju RS Srpske poništio Vrhovni sud RS.
Karalić: Nikad me niko ni sa čim nije uslovio
Miodrag Karalić je demantovao gore navedene optužbe. Kako kaže, one su smiješne, a cijela priča je izmišljena.
– Nikad me niko ni sa čim nije uslovio. Ali, nije bilo ni moguće izboriti rukometnu samostalnost. Da je do toga uistinu došlo, pa samo bi lud čovjek propustio takvu priliku. Priča, međutim, ima drugu pozadinu, a to je da su Malić i kompanija u to vrijeme svašta radili u savezu. Krovna organizacija je praktično bila privatizovana i niko joj nije mogao prići. Ta vodeća garnitura je odbijala da organizuje Izbornu skupštinu zbog čega sam bio primoran da raspustim savez kako bi se izabrali novi ljudi na vodeće pozicije – pojasnio je Milorad Karalić.
Dejan Marić
Boje Srpske branili su Ljubišić, Knežević, Unčanin, Mulabdić, Lavrnić, Rađenović…
Treće mjesto na smotri u Švajcarskoj osvojila je reprezentacija Republike Srpske u sljedećem sastavu: Bojan Ljubišić (Borac), Aleksandar Knežević, Dejan Unčanin (Partizan), Mehmedalija Mulabdić, Mane Lavrnić, Igor Rađenović, Miodrag Vujadinović (Sintelon), Saša Vuković, Mladen Čačić (Epoksid), Dragan Mrakić, Saša Đukić (Kikinda), Željko Đurđić (Proleter Naftagas), Miloš Vasiljević (Stari Grad), Dragan Marković (Vilštat).
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.