Banjalučki književnik Tihomir Levajac objavio je 2011. godine „Priču koja luta svietom“, jedinstvenu knjigu u kojoj je kratka ispovijest učiteljice Pučke škole Dobrile Martinović o pokolju djece u Motikama 1942. godine prevedena na 18 svjetskih jezika.
Osam godina kasnije Levajac je ovu priču transponovao u monodramu koju je nedavno, na dan kada se obilježava pokolj u Drakuliću, izvela glumica Narodnog pozorišta Republike Srpske Radenka Ševo.
o Kada ste i zašto pisali „Priču koja luta svietom“?
– U martu mesecu 2003. godine, nazvao me vlasnik lista „Kišobran“, koji u Vankuveru izlazi, Dragan Andrejević, kojeg lično znam. Kaže da uskoro, u maju mesecu, u Banjaluku, treba papa Jovan II Vojtila da dođe, pa da mu u vezi te posete neku priču pošaljem. Ja Draganu kažem da nisam novinar, a on moli. Te papa je svetski poznata ličnost, pa je značajna posjeta, dogovorena sa vlastima Republike Srpske, korak ka zbližavanju naroda, i religija, i tome slično.
Kažem da ću pogledati, ali da nisam siguran da ću njegovu molbu uslišiti. Taj telefonski poziv bio je povod da počnem da u sredstvima javnog informisanja istražujem zašto papa u Banjaluku dolazi, šta štampani mediji pišu, šta elektronski javljaju, a šta narod govori.
Saznam da papa dolazi da u samostanu Petrićevac laika Ivana Merca proglasi blaženim, i to na mjestu gdje je 6. februara 1942. godine donesena odluka da se sutradan, u okolnim selima, Drakuliću, Šargovcu i Motikama, srpski živalj pobije.
I da ustaše u taj pokolj vodi Vjekoslav Filipović, fratar tog istog samostana.
To se i dogodilo. Sutradan je, za jedan koljački radni dan 2 300 ljudi, žena, djece, pravoslavne vjere pobijeno, a u Narodnoj pučkoj školi u Šargovcu 52. djece grko-istočnjačke vjeroispovesti, od sedam do 12 godina.
Papa ima pravo da nekoga svoga blaženim učini, ali kada je već tu došao, zašto nije otišao tri kilometra od samostana da se nevinim žrtvama pokloni, da im poštu oda? Ako nije znao za to, zašto mu nisu rekli? Vatikan je najobavještenija ustanova na svijetu! Je li veći zločin sakriti zločin od samog zločina?
Sve me to isprovociralo da napišem priču u obliku pisma koje nesrećna učiteljica, Dobrila Martinović, sa onog svijeta, papi piše. Tako je nastala „Priča koja luta svijetom“. Ona je kratka, ima samo četiri stranice.
o Zašto je prevedena na 18 jezika?
– Zato što je taj događaj šezdeset godina zataškavan, pod tepih guran, da balon iluzija koji se Jugoslavija zvao, ne bi pukao. O njemu se nije smjelo pričati. Da bi ta priča bila svijetu dostupna, ja sam dao da se na najveće jezike svijeta prevede.
o Priča je u međuvremenu postala monodrama. Kako je do toga došlo?
– Početkom 2017. godine, iz Ministarstva za boračka pitanja tražili su da ja tu priču skratim, da bi je glumica Narodnog pozorišta, Radenka Ševa, na godišnjicu pokolja, 7. februara, na Spomen obilježju u Drakuliću, izvela u trajanju od desetak minuta. Ja sam to uradio, i kada sam Radenki skraćenu verziju donio, ona je rekla nešto što me iznenadilo: „Profesore, kada bi ste vi od ove priče monodramu napravili, ja bih je tako rado igrala?“ Zašto bi je igrala? „Pa, je l’ vidite šta nam rade? Nama je ostalo da se s njima samo pomoću umjetnosti borimo!“
o I kako je išlo pisanje monodrame?
– Teško, jer sam malo znao o nesrećnoj učiteljici Dobrili Martinović. Poslije silnih peripetija došao sam do nekih podataka. Da je Dobrila rođena u Banjaluci, u Ulici fra Grge Martića, od oca Alekse, pismonoše, i majke Darinke, rođene Crepajac, da je Učiteljsku školu završila u Banjaluci, da se kao Srpkinja zaposlila u Narodnu pučku školu pošto je prethodno u prisustvu dva svjedoka potpisala prisegu da će u svakom trenutku promicati NDH i njegovog poglavnika Antu Pavelića, da je poslije rata, da o pokolju ne bi pričala, bačena da radi, prvo u Cazinsku krajinu, a onda u Šiprage, bogu iza nogu, da je poludjela i najzad umrla.
o U čemu je suštinska razlika između priče i monoderame?
– Događaj je isto. Priča je kraća, monodrama mnogo duža. U priči dominira priča, pisana ustaškim pravopisom, jezik, činjenice, u monodrami pored svega toga, ima dosta vizuelnih efekata preko video-bima, zvučnih, a sve ono što se sa više čula doživljava snažnije deluje.
o Zašto je srpska književnost nakon Drugog svjetskog rata ostala bez svjedočanstava o stradanju sopstvenog naroda tokom te krvave četiri godine?
– Ne znam, teško je na to pitanje odgovoriti.
o Zašto?
– Zato što je tako reći nemoguće srpski narod objasniti kao narod. Recimo, kako je moguće da srpski narod dva puta u jednom vijeku pravi državu sa narodom koji ga dva puta od Vardara pa do Triglava kolje, o vrbe vješa i u jame bez dna baca? Da pravi državu sa narodom koji je samo u prošlom ratu tisuću hiljada Srba pobio?
Ili, zar je trebao raspad Jugoslavije da se dogodi da bismo mi Srbi progovorili, da bismo sjećanja eshumirali, da bismo svoja stratišta počeli da obilježavamo?
Po svemu sudeći dosta je i do nas.
Nije daleko od istine ako kažem da je njaveći neprijatelj srpskog naroda srpski narod.
o Monodrama je premijerno izvedena na dan pokolja na mestu gde se pokolj dogodio, u Osnovnoj školi u Šargovcu. Da li će biti igrana i dalje?
– Premijeri monodrame prisustvovali su skoro svi predstavnici osnovnih i srednjih škola Banjaluke, odnosno članovi istorijskih sekcija sa svojim profesorima. I svi su, poslije premijere izrazili želju da i ostali učenici ovu monodramu vide. Radenka je rada da tim zahtjevima udovolji, ako se za to stvore uslovi. Pošto škole nemaju adekvatne sale, ostalo je da se iznajmi odgovarajući prostor. Dom omladine ili Banski dvor, kojima grad upravlja. Nadamo se da će se i to tehničko pitanje riješiti kako bi se što više banjalučke omladina upoznalo sa istorojom svoga zavičaja. A trebala bi da se i za građanstvo odigra bar jedna predstava. Na desetine ljudi me pitalo da li će predstave uopšte biti. A postoji i prijedlog da ova monograma obiđe i veći dio Republike Srpske.
SrpskaCafe/Goran Dakić
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.