Monika Ponjavić: Igra Prestola – Susreti

Dugo nisam gledala bolje otvaranje sezone “Igre prestola”, što i ne čudi, s obzirom na to da se osma sezona snažno referiše na prvu, čije je otvaranje i dalje, nakon svih ovih godina, najbolje.

Razlog za to jeste i činjenica da nakon dugo vremena prva epizoda više ne služi samo kao postavka stvari, u ulozi glavne pokretačke sile za ostatak sezone, nego je tu i da da konkretne odgovore na pitanja koja su se vremenom nakupljala, ali i da poveže određene scene iz prethodnih sezona, praveći značajne paralele.

Pored brojnih, dugo očekivanih susreta, jedan od njih je, između ostalog, i onaj u kojem Sem saznaje da je Deneris jednim potezom ugasila njegovu kuću, ubistvom oca i brata. Semova reakcija na ovu vijest (više za brata nego za oca), sasvim opravdana, poslužila je i kao okidač za odlagani susret sa Džonom, jer, baš kao što je Sem bio ključan u postavljanju Džona na čelo Noćne straže, sada je jasno da će biti ključan i za njegovo postavljanje na presto Vesterosa, ako do toga uopšte dođe. Ono što je poetično u ovoj sceni jeste odluka pisaca da ipak stave određenu težinu na prošla (ne)djela svojih likova, što u prethodnim sezonama i nije bilo toliko očigledno. Podsjećajući Džona da je on u istim ili sličnim situacijama donosio posve suprotne odluke, svojstvene vladaru koji ne želi vladati strahom, dodatno je naglasilo veliku razliku između Džona i Deneris u pogledu njihovih karaktera, te samim tim i metoda vladanja. Čak i kada bismo zanemarili činjenicu da Džon u odnosu na Deneris ima prednost, ako bismo se vodili starim pravilima naslijeđivanja titule, činjenica jeste da je Džon, a ne Deneris, sudeći isključivo na osnovu njegovih postupaka, zaslužio da bude vladar naroda Vesterosa. A kada se glas razuma da Semvelu Tarliju, najrazumnijem liku ove sage, ostaje nam samo da kažemo “karma je zakon”, jer neka vrsta odgovornosti, pa desila se ona i sezonu ili sezone kasnije, mora postojati.

Džonova reakcija na vijest je bila pomalo razočaravajuća, što možda i ide ruku pod ruku sa karakterom njegovog lika koji će, naravno, prvo reagovati sa određenom vrstom bijesa prema Nedu Starku zbog “činjenice” da ga je svih ovih godina “časni Ned Stark” lagao. Međutim, taj isti karakter uspio je Džonu dozvoliti trenutak smirenosti, što je bilo sasvim dovoljno da se možda sjeti posljednjih riječi koje mu je Ned uputio: “Sljedeći put kad se sretnemo, pričaćemo o tvojoj majci”. Razočaravajuća je i odluka da se zanemari činjenica da ova vijest stavlja i Džona i Deneris u prilično nezavidnu situaciju, s obzirom na njihovo krvno srodstvo. Pripisaću to dužini epizode i brzini kojom su se stvari odvijale, u nadi da će se ovo važno pitanje adresirati u sljedećoj epizodi.

Kada smo već kod važnih pitanja, dva su se zakotrljala u Kraljevoj luci, zahvaljujući prije svega Sersi Lanister. Prvo je pitanje njenog djeteta sa Džejmijem, a drugo Bronova uloga u nadolazećem ratu. U prošloj sezoni, Sersi je objelodanila da je ponovo trudna, istovremeno odbijajući da pije vino, što je vrlo neobično za njen lik. Sada, u sceni nakon seksa sa Juronom, pored toga što se vratila starim navikama, Juron ju je dodirnuo po stomaku, obećavši da će joj napraviti malog princa. Da li to znači da je Sersi već izgubila dijete, a da mi to nismo vidjeli, ili je u pitanju nagovještaj da će ga tek izgubiti ili nešto treće? Sa druge strane, moja pretpostavka da će Bron tokom ove sezone raditi za Sersi se nažalost obistinila. U sam ugovor upisan je i zahtjev da, po završetku rata, Bron po nalogu ubije oba kraljičina brata, te da taj čin ubistva prikaže kao nesrećni slučaj. Zahtjev Sersi Lanister me uopšte nije iznenadio, dok Bronova odluka u neku ruku jeste, iako ne bi trebalo. Bron je plaćenik koji je u više navrata naglasio i pokazao da je lojalnost za njega posve strani koncept. Iako je situacija sa Tirionom bila nešto drugačija, jer ga je stavila u direktnu opasnost (niko lud se ne bi borio sa Planinom, osim Oberina koji je to uradio iz lične osvete), predvidjeti šta Bron planira nije nimalo lako. Ipak, nadam se da će na kraju prevladati prijateljstvo, ako ne sa Tirionom, onda barem sa Džejmijem Lanisterom, sa kojim je do sada prošao sito i rešeto, te da će lojalnost isplivati na površinu, a na uštrb zamka kojem se toliko raduje. Ukoliko ijedan zamak nakon zime ostane da stoji, jer kuće sve redom nikom ponikoše.

Među njima i kuća Amber. Iako mi je žao malog Neda, ne mogu reći da sam posebno tužna kada je u pitanju ova kuća u kontekstu serije, jer, kao što sam već rekla, karma je zakon i sve se vraća – sve se plaća. Iako nam je Tormund pružio malo zadovoljstvo, odgrizavši grkljan Malom Džonu Amberu, smrti Rikona Starka, Čupavka i Aše još dugo neće biti oproštene, kao ni izdaja ove kuće. U svakom slučaju, ono što sada znamo jeste da je Kralj noći sa svojom vojskom već duboko zagazio na jug, krećući se postepeno ka Zimovrelu, gdje će se najveća bitka “u istoriji filma i televizije” za dvije sedmice odigrati. Na putu ka tamo, Kralj je ostavio i svoju standardnu poruku koja se referiše na usud-drvo i stećke spiralno postavljene oko njega, odnosno na mjesto gdje su ga Djeca šume žrtvovala i pretvorila u Tuđina. Do sada, međutim, ovaj znak je uvijek ostajao na nekom dvodimenzionalnom nivou, bez obzira što se radilo ili o crtežima ili o dijelovima životinja utisnutih u snijeg. Upotrebom Berikove vatre, znak je prvi put poprimio izvjesnu trodimenzionalnost koja me je u svom konačnom izgledu uveliko podsjetila na grb kuće Targarjen. Koliko sam u pravu i da li je to uopšte važno, ostaje da se vidi. Ako ne u Zimovrelu, ka kojem se sada, za Kraljem noći, kreću Tormund, Ed, Berik i ostatak Noćne straže, onda sigurno u Kraljevoj luci, gdje očekujem grandiozno finale.

Najbolje ostavljam za kraj, a najbolje od ove epizode je, bez sumnje i konkurencije, susret između Džejmija Lanistera i Brena Starka. Kao što sam već u uvodnoj rečenici navela, cijela epizoda vrvi od paralela koje se referišu na prvu epizodu prve sezone. Od kraljevske povorke i njihovog dolaska u Zimovrel, preko značajnih razgovora u kriptama Zimovrela, do samog kraja epizode koji fokus stavlja na kompleksni odnos Džejmija Lanistera i Brendona Starka. U prvoj epizodi prve sezone, Džejmi, zarad ljubavi, ali i iz prilično sebičnih razloga, koje mogu opravdati bez obzira na sve, odlučuje da ubije nevino dijete, gurnuvši ga kroz prozor. Taj trenutak ispostaviće se odlučujućim u životu Brena Starka koji će, bez ikakvog sjećanja o samom činu, nastaviti svoj put ka transformaciji u Trookog gavrana, jedino biće koje je u stanju pobijediti Kralja noći i tako spasiti svijet. Ova uloga mu je, međutim, dala i nove moći, a sa njima i uvid u sam čin pokušaja ubistva, tako da Bren sada zna da je Džejmi bio taj koji ga je gurnuo kroz prozor, čime je njihov susret još dragocijeniji. Momenat u kojem Džejmi shvati da Bren zna (što je druga najbolje odglumljena scena ove epizode) je momenat u kojem se epizoda i završi. U tom trenutku postaje jasno da je “stari prijatelj”, kojeg Bren još od prethodne noći čeka, niko drugi do Džejmi Lanister, čime se, pored nevjerovatne poetike i odličnog pisanja, otvara i pitanje da li je Bren u stanju vidjeti budućnost? Znamo da Brinden (odvodeći Brena u Zimovrel do Hodora u ključnom trenutku), Džodžen (koji kraj nagovještava zapaljenom desnom rukom) i Kralj noći (postavivši zamku za zmaja u razmaku od dvije epizode) jesu, ali za Brena nikada nismo dobili direktnu potvrdu (osim možda one koja se tiče Bejliševe smrti). Iako bismo mogli zagovarati onu stranu koja kaže da je Bren kroz svoje posmatranje sadašnjosti znao da je Džejmi na putu za Zimovrel, isto tako možemo zagovarati i stranu koja kaže da to što se Džejmi kreće ka Zimovrelu ne znači nužno i da će na kraju uspjeti do njega i doći. A vidjeti budućnost je vještina koja je Brenu sada prijeko potrebna ukoliko u umnoj igri nastoji nadmudriti Kralja noći. A nastoji. Samim tim, sudbina je ponovo spojila ova dva lika i čini mi se da će teorija koju sam pisala prije nekih sedam godina konačno ugledati svjetlo dana. Teorija prema kojoj je glavna uloga Džejmija Lanistera na kraju završiti na Sjeveru, boreći se za Starkove, i štiteći Brena, najvažnijeg lika ove sage, po svaku cijenu, pa bila ona i njegov život. U tom kontekstu njegove riječi “The things I do for love” dobijaju na dodatnoj težini i važnosti.

Najbolje od epizode:

– Standardno, Tormund, Ed i Berik, ovaj put njihov ponovni susret u Posljednjem Ognjištu kuće Amber i Tormundova rečenica “I have always had blue eyes”. Dan kad ovi likovi izginu biće fakat tužan.
– Susret Brena i Džona u kojem je Bren, barem za trenutak, pokazao neku vrstu emocije.
– Susret Arje i Sandora prikazan kao odraz u ogledalu likova koji sada imaju više sličnosti nego razlika.
– Susret Džona i Arje i njihovo hvalisanje mačevima.

– Teonova odluka da ode na Sjever gdje će se konačno iskupiti za sve što je uradio porodici Stark.
– Sve Sansine replike, posebno ona upućena Tirionu: “I used to think you are the cleverest person alive”
– Poruka Kralja noći na zidu Posljednjeg Ognjišta koja začuđujuće jako podsjeća na grb kuće Targarjen.
– Susret Džejmija Lanistera i Brendona Starka. Izraz na Džejmijevom licu je neprocjenjiv.

Najgore od epizode:

– Moram priznati, očekivala sam više od susreta Arje i Gendrija. Kao i od trenutka kada Džon saznaje da nikada nije bio kopile i da je sin Lijane Stark i Rejgara Targarjena. Pih.
– Što još uvijek čekamo susret Duha i Džona.
– Što niko od učenih ljudi nije prokomentarisao činjenicu da Džon jaše zmaja uključujući i samog Džona. Dobro je poznata činjenica da samo Targarjeni mogu jahati zamjeve. Time je scena unižena, baš kao i njegov svojevremeni ustanak iz mrtvih. No dobro.

– Gloverova odluka da ponovo izda.
– Svaka zajednička scena Džona i Deneris, a posebno ona u kojoj Džon prvi put jaše zmaja, ne samo zato što je izgledala kao Diznijev film, pa je samim tim patetična i puna klišea, nego i zato što nas je natjerala da se, koristeći sličan prostor i dijalog, sjetimo Igrite i da shvatimo koliko malo hemije Kit Harington i Emilija Klark zapravo imaju. Ako je vjerovati Verisu, a Veris je uvijek u pravu, ovaj nategnuti romantični odnos neće biti dugog vijeka. Praise be.

Najbolji citat:

– I am waiting for an old friend.

Uzevši kontekst u obzir i činjenicu da je Džejmi “stari prijatelj” rekla bih da je ovo možda i najbolji citat cijele serije posebno jer se u Brenovom glasu uopšte nije osjetio sarkazam. To me samo navodi na pomisao da je Bren uspio vidjeti ko Džejmi suštinski jeste, zbog čega vjerujem da niko u Zimovrelu neće saznati za njihovu burnu prošlost.

Ocjena: 4/5

Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.