“The Fast and the Furry-ous” bio je prvi animirani film o dva nevjerovatna lika, koji će kasnije obilježiti mnoga djetinjstva širom svijeta uz nezaboravno “bip-bip”. Da, naravno da su u pitanju Kojot i Ptica trkačica, dva animirana lika koji su davne 1949. godine prvi put zakoračili pred publiku i postali baština masovne kulture.
Pustinja na jugoistoku Kalifornije. Na nepreglednoj ravnici, koju presijeca autoput, stjenoviti kanjon. Nad pijeskom ispod stijene uzdiže se oblak prašine. Šta je narušilo nepomičnost toga predjela: velik odron ili iznenadni nalet vjetra?
Ništa slično! Oblačić prašine dokazuje da je Kojot, po ko zna koji put, promašio. Njegov neuspjeh naglašava dramatična i glasna muzika. I poslije te nezgode, Kojot ustaje i pokušava ponovo, njegova je sudbina da pokušava nadmudriti silu teže! Pokušava sve ne bi li uhvatio lukavu i brzu pticu, čije ga prodorno i podrugljivo glasanje, taj nepodnošljivi “bip-bip” dovodi do ludila!
Ptica trkačica inspirisana je stvarnom životinjom, endemskom vrstom u Arzoni, Novom Meksiku i dijelovima sjevernog Meksika (latinsko ime Geococcyx Californianus), koja u stvarnosti ne trči brže od kojota iako je dosta brza, ali kojoti je ionako ne love jer im se trud ne bi isplatio, na njoj ima premalo mesa.
“Otac” Kojota i Ptice trkačice je proslavljeni američki animator Chuck Jones. Kad je zamišljao seriju o nadmudrivanju to dvoje pustinjskih stanovnika, Jones je imao jasne zahtjeve: “Dajte mi jedanaest gegova i napraviću film o Kojotu!”
Jones, koji je od 1938. radio kao reditelj u kompaniji “Warner”, od 1949. do 1968. režirao je 22 filma o ptici i kojotu, cijelu seriju uzbudljivih dogodovština, koje su proslavile svoje junake širom svijeta. Oni su najzabavniji likovi u istoriji crtanog filma. Osmišljavajući Kojota, Jones je napravio značajan pomak od, naprimjer, realizma prvih filmova o Dušku Dugoušku, kojot je stilizovan, ali tako da je sačuvana maksimalna izražajnost.
Serija crtića koji istovremeno zabavljaju i zastrašuju, osmišljena je prema tačno određenim pravilima. Tako Ptica trkačica nikad neće nauditi Kojotu. Štaviše, ona mu se nikad ne približava dovoljno da bi uspostavili fizički dodir. U njihovom nadigravanju Kojot je uvijek žrtva ličnih umotvorina. Brzonoga ptica napakosti Kojotu tako što mu pokraj uha ispusti svoj nepodnošljivi krik “bip-bip”.
Ipak, najveći neprijatelj Kojota zapravo je sila teže. Šta god preduzimao, Kojot na kraju mora osvojiti simpatije svih gledalaca. On je jedini i pravi junak, a ptica je uvijek u drugom planu. Dvoje junaka nikad ne razgovaraju. Tačnije, Kojot u tim crtanim filmovima nije govorio, ali je na transparentima, koje bi ponekad podigao, imao sažete urnebesno smiješne replike; dijaloga je imao u četiri druga crtića u kojima se naganjao sa Duškom Dugouškom (ali ne i u petom “Hare-breadth Hurry” iz 1963. u kojom Dugouško zamjenjuje pticu trkačicu koja je na bolovanju, istegnula batak u oštroj okuci, pa zec juri pustinjskim putevima i viče “bip-bip”).
Peto i posljednje pravilo serije glasi: Kojot nikada neće uhvatiti Pticu trkačicu! Zanimljivo je što je Jones svoje junake zamislio potpuno nijemim. Nadahnuće je pronašao u izražajnosti glumaca i nijemim filmovima.
– Mnogo sam naučio od Keatona. Naprimjer, kako se koriste oči! Kad Kojot priprema nešto naročito opako, uvijek napravi karakterističnu grimasu, nalik onima kakve se mogu vidjeti u prvim filmovima Toma Mixa kad igra poker, a izražajnost je postignuta malom promjenom u izrazu očiju – otkrio je Jones jednom prilikom.
Osim gegova, crtaći o nadigravanju Kojota i Ptice trkačice nude bezbroj dosjetki. Sjetimo se samo kvazi naučnih naziva junaka dobijenih posrbljavanjem nekih engleskih riječi.
Tako je Ptica nekada Speedus Demonicus (Brzi demon), a Kojot Appetitus Giganticus (Veliki apetit) ili Road Runner Digestus (Probač ptice trkačice).
Nepodnošljiva glad Kojota neprestano ga dovodi gotovo do samouništenja. Sve zamke i složeni izumi (naročito su impresivni savršeni dijagrami načina kako će neko ubojito oružje usmjeriti prema cilju), sve pakosti koje priprema s mnogo zadovoljstva i strpljivosti ne bi li konačno uhvatio pticu, uvijek se obijaju samo njemu o glavu. Pažljivi posmatrač će primijetiti da je uvijek korišten jedan te isti geg, ali savršeno variran na bezbroj načina. Glavni junak potpuno zaokuplja našu pažnju, ptica je u drugom planu, u nekim je crtaćima gotovo i ne vidimo.
Nakovnji, dinamiti, iskopane rupe i drugi rekviziti smjenjivali su se sa udicama, topovima i čime sve ne, ali ptica bi na kraju uvijek izmakla i odjurila u oblaku prašine uz karakteristični “bip-bip”. (Postoje urbane legende o filmu nacrtanom po privatnoj narudžbi nekog bogataša, u kojem je kojot uhvatio pticu, ali to su samo izmišljotine; jedan jedini put kad je kojot uspio stići do ptice, bio je smanjen na veličinu patuljka tako jda je ptica izgledala kao div, pa je stao pored njene ogromne noge i digao transparent: “OK, vi pametnjakovići koji ste navijali da je uhvatim, šta sad da radim?”)
Na ekranu su samo Kojot i tajanstveni ACME. Dugo je bila tajna šta se krije iza ta četiri slova, tačnije sve do filma o Zeki Rodžeru, u kojem je otkriveno da je Marvin Acme vlasnik fabrike za proizvodnju petardi, opruga, kočnica, nakovnja, žica i drugih prijeko potrebnih stvari za konstruisanje ubojitih oružja.
Inspiraciju za Kojota Chuck Jones je našao u jednoj priči Marka Twaina.
– Ovdje Twain opisuje pustinjskog kojota kao mršavu i veliku životinju, prije ružnu nego lijepu, ali koja ima osobit, očajnički pogled, mutne oči i izduženu njušku. Taj me je kojot osvojio – rekao je.
Da bi oživio svoga Kojota, Jones se okružio vrsnim stručnjacima: scenaristom Michaelom Malteseom i scenografom Mauriceom Nobleom. Godišnje su proizvodili desetak filmova, osim Kojota, još Duška Dugouška, Pepea, Patka Dače, Brzog Gonzalesa …
Kojot se u svom zlatnom periodu borio na tri strane, sukobljavajući se u nekim epizodana i s Duškom Dugouškom i Semom, pastirovim psom. Proživljavajući svoje pustolovine, Kojot Chucka Jonesa doživeo je najveći uspjeh u doba kad je ekonomska kriza slabila odjeljak za proizvodnju crtanih filmova kuće “Warner”.
Od 1964, seriju preuzima studio “DePatie-Freleng”. Nove epizode su dopunjene Jonesovim originalima. Od 36 filmova o Kojotu i Ptici trkačici, proizvedenih od 1949. do 1968. godine, nastalo je još mnogo podvarijanti, u kojima se vješto koriste originali i nove epizode. Sve te godine Kojot uvijek osvaja nove naraštaje gledalaca, taj neuspješni pronalazač koji je inventivniji što je frustriraniji, gladnica koja se nikad neće omrsiti svojim plijenom…
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.