Brojna sela u Srbiji napuštena su decenijama, ali ove godine kad je koronavirus pokorio svijet dedovina je postala nešto najvrijednije što neko može da ima.
Sve je više onih koji se odlučuju da se vrate na prostrana imanja, a vrlo malo je potrebno da srpska sela ponovo budu “ljepša od Pariza”.
– Struja i dobar prilazni put ono su što seljaku treba, a za sve ostalo će se sam snaći. Ja nikad nisam napustio svoje ognjište, već sam radio sve vrijeme i to one težačke poslove. Mnogi su otišli, pustili da im kuće zarastu u korov i sada se ponovo vraćaju – priča Srboljub Marković iz sela Teočin za RINU.
Do brojnih srpskih sela i sada vode jako loši makadamski putevi, a sa obje strane već poprilično oštećene i nagrižene zubom vremena stoje drvene bandere, koje može da odnese malo jači vetar.
– Ja sanjam asfalt, dao bih i dvije ili tri krave, kad bih to dočekao, taj dan bi bio crvenim slovima upisan u našoj kući. Ovdje se živi i radi, sačuvane se prave porodične vrijednosti. Mi smo ljudi domaćini i svakog ko dođe u naše selo dočekali bi kao prijatelje, raširenih ruku – rekao je Rade Vesković.
Da će imanja na obroncima Suvobora i dalje biti obojena životom i da će se još dugo čuti zvuk poljoprivrednih mašina, dokaz je i sve više mladih koji se ovdje odlučuju da žive i rade.
Braća blizanci, Nemanja i Nikola Trnavac, rade kao veliki i ne žele da odu iz sela.
– Vozimo traktor, pomažemo roditeljima oko stoke i zasada. Volimo mi da odemo u grad, ali ipak ništa ljepše nego kad se vratimo u naše selo – pričaju braća u glas.
RINA
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.