E moj prijatelju, znaš li ti koliko je opančara nekada bilo u Mokrom polju. Skoro pedesetak u jednom trenu. Samo od nas Babića bilo je 13. Jedan je učio od drugog, zbori Mirko Babić, posljednji opančar u ovom dijelu sjeverne Dalmacije.
Dočekao nas je tako Mirko, sa osmjehom na licu, i podignutom obrvom, kao da je htio reći, pa gdje ste ljudi do sad. Podignutog prsta na početku priče reče – pazi kako ćeš ovo Babić izgovoriti.
– Razlika je. Ovi moji Babići slave Svetog Jovana, a ovi drugi Babići Svetog Nikolu. I jednih i drugih ima u Mokrom Polju. Mislim, bilo je. Sada ovih drugih Babića nema. Inače kad već upitaste me gdje ste vi to u stvari došli, reći ću vam da ste došli u Bukovicu, u Babiće u Mokrom Polju – kaže Mirko poželjevši nam pjesmom dobrodošlicu.
Na pitanje kako se to danas živi ovdje, Mirko kroz smijeh reče da se danas ovdje živi tako, da u slučaju evakuacije sve može staviti u auto i povesti. Bar on može. A Babići su moj ti brate, nekada bili najveći zaselak u onoj nekadašnjoj Kninskoj opštini. Sve su bili uglavnom opančari, ljudi su bili bogati, radili su.
– Danas sam ja posljednji opančar ovdje. Još koji par opanaka napravim, kada mi neko zatraži, nađu me putem duštvenih mreža i tako – sa sjetom zbori Mirko.
Inače Mokro polje je prava mala oaza u srcu Bukovice. Prema zadnjem popisu ovdje danas živi tek 170 mještana. Uoči Drugog svjetskog rata, ovdje je živjelo gotovo 3500 stanovnika. Pred ratove devedesetih osam stotina duša. Uglavnom Srbi.
Bilo je to veoma bogato i ujedno pitomo selo kaže naš svojevrsni vodič kroz ovaj dio sjeverne Dalmacije, Gajo Radmilović, napominjući da su ovdje živjeli veoma vrijedni ljudi, pravi majstori, svi su ovdje opanke pravili, i po tome su bili čuveni nadaleko.
– Oni su zahvaljujući svome radu, svi imali kuće po Kninu. To su bili jako vrijedni i imućni ljudi. Sve dok je taj zanat bio tražen, sve dok se nije desila ta katastrofa zvana rat. Međutim, evo upravo naš prijatelj Mirko je posljednji opančar, koji poznaje sve tajne ovog zanata i voljan je svakome, ko god hoće, ko god ima volju, da tajne ovog zanata pokaže. Postoji potreba za ovim zanatom, ovdje je u posljednjih nekoliko godina nastalo nekoliko kulturno-umjetničkih društava i svi imaju potrebu za opančićima – veli Gajo nadajući se da će se opančarski zanat u ovom dijelu Bukovice ipak – održati.
Priču nastavljamo u opančarskoj radionici. To je onaj mali skroviti kutak koji se već proslavio, govori Mirko, pokazujući nam novinske članke i brojne intervjue koje je u njemu dao. Jer upravo u ovom kutku nastaju svi ti dalmatinski opanci, koji su ga poznatim načinili.
A on je, reći će vam, samo svoj zanat učio i radio.
– Ova kuća, ova radionica je napravila zgradu, motel, u gradu Kninu. Šesnaest put deset. Podrum, prizemlje, sprat, potkrovlje. Šezdeset i četvero vrata i prozora na njoj je bilo. U njoj sad žive tri porodice. Ja sam tada bio sretan da je radim, da imamo, za kćer, za sina, za sebe, za sve. Međutim nesreća je učinila svoje, pa je ta kuća pripala drugome, ona je prodana, a sve sa ove dvije ruke i pomoću ovog svog alata sam ja zaradio. Sve na kliješta i na gumu. Sve iz ove radione, koja sada jeste trošna ali je mome srcu draga – zbori Mirko.
Tradicija Babića je opančarski zanat dodaje naš domaćin. „I moj je ćaća radio kod drugoga dok ja nisam završio osmi razred. Kada se to desilo, mi smo ga natjerali da nam napravi dozvolu da radimo sami, prisjeća se Mirko. Sa sedamnaest godina, meni je moj otac, predao sve, jer je vidio da sam vrijedan radnik, uopšte se nije miješao.
Ja sam išao u Split, u Drniš , u Trogir, u Trilj, gdje sve nisam išao na godišnje sajmove, sa svojim opancima. Sve od mog odlaska u vojsku, Do tada sam zaradio za auto, da smo u odijelima, kao gospoda mogli hodati. Kao gospoda, ne kao opančari seljaci – reče Mirko i tu zastane, dok mu se grlo steže.
Opančarski zanat je oduvijek bio cijenjen.Na žalost, on je jedan od posljednjih boema koji se bavi ovim zanatom. Sa svoje 74 godine, on je najmlađi opančar na ovim prostorima.
– Nema više niko da se time bavi. A radio sam i za Čuvare Isusovog groba, iz Vodica, iz Tribunja, i danas dan me zovu, nađu me preko društvenih mreža, iz Zagreba me čak zovu, da im napravim i pošaljem opanke. A ovo su ti pravi opanci, kožni, i u njima ti se prijatelju moj noga sigurno oznojiti neće – zaključuje priču Mirko Babić dohvativši se posla dok na vrata tiho, skoro nečujno ulazi šegrt. Znamo ga dobro. To je Zlatko Perak, jedan od dvojice pobratima, o kojima smo toliko puta već pisali. Na pitanje kako ide škola, naš dobro nam poznati sagovornik odgovara:
– ‘Oće pomalo ‘oće. ‘Oće s Božjom pomoći. Uz ovakvog učitelja se mora naučuiti. Ali neće biti zadnji. Nastaviće se njegova tradicija. Volju imam, a i dobrog imam učitelja. Ne učitelja, već profesora, da se ispravim – reče na kraju Zlatko Perak, kraj kojeg je ponosno, profesorski, i sa suzom u oku stajao, Mirko Babić, opančar iz Mokrog Polja, koji i danas dan u svojoj 74. godini čuva tajne ovog zanata. Vjerno. I dostojanstveno.
Elta TV
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.