Ustavni sud BiH 4. novembra prošle godine ostao je i formalno bez jednog srpskog sudije, (suštinski je godinama bio bez njega), jer je Miodrag Simović po sili zakona poslije navršenih 70 godina života morao u penziju.
Procedura izbora njegovog nasljednika u Narodnoj skupštini Republike Srpske nije okončana, pa taj sud skoro punih šest mjeseci funkcioniše bez jednog srpskog sudije. Funkcioniše i bez jednog hrvatskog, jer je u penziju otišao i Mato Tadić, a ni procedura njegovog nasljednika nije okončana, ali to je u ovom trenutku manje značajno, pa nije riječ o tome.
Dakle, radi se o zaključku kojim „Narodna skupština poziva sudije Ustavnog suda BiH iz reda srpskog naroda da podnese ostavku na mjesto sudije, dok Narodna skupština ne odluči drugačije“. S obzirom na to da u Ustavnom sudu trenutno sjedi samo jedan sudija iz reda srpskog naroda – Zlatko Knežević – nije jasno zašto se uopšte u zaključku govori u množini i zašto se na podnošenje ostavke pozivaju sudije, a ne sudija. A upravo u tome leži kvaka i to su morali da znaju predlagači pomenutog zaključka koji su trebali angažovati iskusnog i uvaženog pravnika, kao što sam ja uradio, da im potanko objasni šta može da izazove Kneževićeva ostavka, odnosno koji su to mogući scenariji i ishodi političke krize u čijem epicentru je Ustavni sud BiH.
Prva opcija je da Zlatko Knežević uvaži poziv NSRS i podnese ostavku.
Knežević bi time pokazao lojalnost prema Republici Srpskoj i izvršio pritisak na međunarodni faktor da prestane insistirati na postojanju stranih sudija. Prema tvrdnjama ljudi koji ga lično poznaju, on je spreman da svoj lični komoditet (sudijsku togu, visoku platu i ostale benefite) podredi interesima Republike Srpske, ali politički benefiti po RS od takvog njegovog poteza ne bi bili dugotrajni, a pitanje je da li bi ih uopšte bilo, a evo i zašto.
Ustavni sud bi u slučaju da on podnese ostavku mogao da nastavi sa radom bez formalnih smetnji. Preostale sudije, u ovom slučaju trojica stranih, dvojica bošnjačkih i jedan hrvatski (može čak i bez njega) mogu održavati Plenarne sjednice na kojima se odlučuje o „političkim“ apelacijama (poljoprivredno zemljište, šume, „državna imovina“, izborno zakonodavstvo itd). Pored toga, mogu mijenjati Pravila suda i dodatno ojačati njegovu ulogu i na taj način ojačati bošnjačku pregovaračku poziciju u nekom budućem periodu kada će ovo pitanje neminovno morati da se rješava. Dakle, floskula da je put do pakla popločan dobrim namjerama u slučaju Kneževićeve ostavke dolazi do punog izražaja, jer predlagači njegove ostavke vjerovatno imaju dobre namjere zato što je ono što radi Ustavni sud prevršilo svaku mjeru, ali dobre namjere nisu dovoljne i u ovom slučaju mogu da odvedu na stranputicu.
Druga opcija je blokada rada Ustavnog suda od strane sudija iz Republike Srpske
Za blokadu je neophodno da Narodna skupština RS uradi nešto potpuno suprotno od onoga što je uradila sinoć. Umjesto poziva Zlatku Kneževiću da podnese ostavku, potrebno je da izabere drugog srpskog sudiju. Po onome što je urađeno u dosadašnjoj proceduri toj funkciji je najbliži Ognjen Tadić, ali nije uopšte bitno da li će to biti on ili neko drugi (bitno je njemu), već se radi o značaju drugog srpskog sudije u Ustavnom sudu BiH.
Naime, jedini način sprečavanja donošenja odluka štetnih po Republiku Srpsku jeste blokada Plenarnih sjednica, a to se može samo u slučaju da u sudu sjede obojica srpskih sudija. Da pojasnim, u slučaju da Knežević podnese ostavku ili samo prestane da dolazi na Plenarne sjednice, ostale sudije, ali isključivo konsenzusom mogu da ga izbace iz Ustavnog suda uz obrazloženje da „podnošenjem ostavke ili nedolascima na sjednice postupa po zaključcima NSRS, čime se upleo u političke vode itd, itd…“ Slično je urađeno kada je Krstan Simić izbačen iz Ustavnog suda, a izbačen je zato što je za to glasao i Miodrag Simović. U sadašnjoj situaciji, kada ne postoji drugi srpski sudija, konsenzus čine preostale sudije i oni mogu Kneževića da izbace iz suda, dok u slučaju da je izabran drugi sudija to ne bi bilo moguće (naravno uz očekivanje da novi sudija neće biti poput Miodraga Simovića), jer je za izbacivanje neophodan konsenzus koji podrazumijeva i glas tog drugog srpskog sudije. Djeluje konfuzno, ali što bi rekao Goran Vesić – to je tako.
Dakle, umjesto pozivanja jedinog srpskog sudije da podnese ostavku, rješenje je bilo da Narodna skupština izabere nedostajućeg drugog srpskog sudiju u toj instituciji i da njih dvojica nedolascima na sjednice, naravno iz opravdanih razloga, blokiraju održavanje Plenarnih sjednica. U tom slučaju naredni period bi obilježile rasprave o tome da li su opravdani razlozi za nedolaske i odgađanje plenarnih sjednica, a pratila bi ih stalna nastojanja bošnjačkih, vjerovatno i stranih sudija, da se sjednice održe bez sudija iz Republike Srpske, ali pošto to ne bi bilo moguće, znači da konkretnih efekata i daljih štetnih odluka Ustavnog suda ne bi bilo. Dodatni benefit ovakvog načina djelovanja je što bi srpske sudije mogle da učestvuju u radu Velikog vijeća (bez stranih sudija) i odlučuju o apelacijama običnih građana kojima je za slučajeve povrede ljudskih prava i obraćanje Evropskom sudu za ljudska prava u Strazburu potrebna i presuda Ustavnog suda BiH, kao posljednje pravne instance na „nacionalnom“ nivou. Drugim riječima, predmeti koji idu pred Veliko vijeće bili bi u radu i građanima bi bio prohodan put za zaštitu ljudskih prava do suda u Strazburu, a bojkot bi imao samo karakter zaustavljanja kršenja Ustava i Dejtonskog sporazuma i predstavljao protest protiv takvih pojava.
Nažalost, narodni poslanici su sinoć usvojili zaključak kojim pozivaju Zlatka Kneževića da podnese ostavku, čime su ga doveli u izuzetno neprijatnu situaciju. U slučaju da ne posluša Narodnu skupštinu prijete mu ružne etikete, a ukoliko posluša onda ružna vremena u skladu sa gore opisanom prvom opcijom čekaju Republiku Srpsku. Između dva zla, Knežević mora da izabere manje, dok oni koji su ga doveli u takvu situaciju ne moraju da biraju ništa i vjerovatno nisu ni tražili od njega da kaže šta misli, prije nego što su sporni zaključak uopšte predložili.
Da zlo bude veće, poslanici su juče ponovo usvojili zaključak kojim se zadužuju „poslanici iz RS u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH da u što kraćem roku u parlamentarnu proceduru upute Zakon o Ustavnom sudu BiH kojim će se definisati sastav suda bez stranih sudija“. Da treba paziti šta se priželjkuje, jer bi ti se želje mogle ostvariti i obiti o glavu pokazala je zamka iz prijedloga Zakona o Ustavnom sudu iz 2012. godine koji su predložili SNSD i HDZ, a koji je propao (na sreću), jer nije dobio podršku bošnjačkih političkih partija.
O kakvoj zamci se radilo? Na sadašnjem slučaju i onome što se dešava oko izbora drugog hrvatskog sudije vidimo da bošnjačke stranke praktično drže kontrolni paket u rukama i da svojim glasovima mogu da izaberu svu četvoricu sudija koji se biraju iz FBiH (dvojica bošnjačkih i dvojica hrvatskih), znači da im je potrebno da iskontrolišu još jednog i da imaju petoricu „svojih“ sudija u Ustavnom sudu BiH. Zakon koji su predlagali SNSD i HDZ predviđao je da Parlamentarna skupština BiH bira trojicu domaćih sudija, umjesto sadašnjih stranaca koje imenuje predsjednik Evropskog suda za ljudska prava i ukoliko bi samo jedan od njih trojice bio naklonjen strankama i politici iz Sarajeva i pridružio se pomenutoj četvorici na čiji izbor u federalnom parlamentu presudan uticaj imaju bošnjačke stranke, kristalno jasno je šta bi to značilo za Republiku Srpsku.
Kristalno jasno svima osim poslanicima u Narodnoj skupštini i zato teško zakletvi koju su oni položili.
Darko Momić
Stavovi izneseni u kolumnama objavljenim na portalu SrpskaCafe.com pripadaju autorima i ne odražavaju stav redakcije.
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.