Prošlo je više od pola vijeka otkako su ljudi prvi put kročili na površinu Mjeseca. Iako se decenijama vodi polemika da li se sletanje na Mjesec dogodilo ili nije, naučni portal “Big Think” navodi četiri dokaza da ništa nije bilo fingirano.
U vremenu u kojem teorije zavere često dobijaju na zamahu, naučna zajednica ima vrlo konkretne argumente koji potvrđuju da su misije Apolo bile stvarne i uspješno izvedene.
Tragovi na površini Mjeseca
Za razliku od Zemlje, Mjesec nema atmosferu, vetar, kišu ni druge vremenske procese koji bi izbrisali tragove. To znači da sve što ostane na njegovoj površini — poput otisaka čizama astronauta — može opstati stotinama, pa i hiljadama godina.
NASA-in Lunar Reconnaissance Orbiter (LRO) mapirao je površinu Mjeseca u visokoj rezoluciji i jasno snimio mjesta sletanja Apolo misija 12, 14 i 17. Na tim snimcima vidi se ne samo modul za sletanje, već i tragovi hodanja astronauta, pa čak i kablovi opreme (poput ALSEP-a) i otisci lunarnih vozila (LRV) koja su ostavljala prepoznatljive paralelne tragove. Neki od tih tragova protežu se na više od 35 kilometara udaljenosti od mjesta sletanja.
Preko 8.000 fotografija sa Apolo misija
NASA je objavila više od 8.000 fotografija iz svih Apolo misija na svom javno dostupnom Flickr arhivu, uključujući legendarne snimke poput „Izlaska Zemlje“ (Earthrise) koji je zabeležen tokom misije Apolo 8. Ove fotografije detaljno dokumentuju sve faze misija — od lansiranja i boravka u lunarnom modulu do hodanja po površini Meseca.
Fotografije su snimane Hasselblad kamerama i potvrđene su kao autentične od strane više nezavisnih stručnih tijela. One ne samo da svjedoče o tehničkom uspjehu misija, već i o ljudskom aspektu ovog podviga.
Naučna oprema i eksperimenti koji i dalje funkcionišu
Tokom misija Apolo, astronauti su instalirali niz naučnih instrumenata koji su godinama bilježili podatke:
- Seizmometri, koji su mjerili unutrašnje podrhtavanje Mjeseca.
- Retroreflektori, koji se i danas koriste za precizno mjerenje udaljenosti Zemlja–Mjesec pomoću laserskih zraka.
- Eksperimenti za mjerenje solarnog vjetra, magnetnog polja Mjeseca, kao i načina na koji se lunarna prašina taloži na opremi.
Posebno je značajno da se retroreflektori instalirani 1969. godine i dalje koriste u savremenim eksperimentima, što nedvosmisleno potvrđuje fizičko prisustvo ljudi na Mesecu.
Uzorci lunarnog tla i geološka otkrića
Astronauti su sa Mjeseca donijli više od 380 kilograma uzoraka stijena i tla, koje su naučnici analizirali u laboratorijama širom svijeta. Najpoznatiji primer dolazi sa misije Apolo 17, kada je geolog i astronaut Harrison Schmitt otkrio neobičan sloj narandžastog vulkanskog stakla, ispod uobičajenog sivog površinskog sloja.
Kasnijom analizom utvrđeno je da je tlo nastalo tokom eksplozivnih vulkanskih erupcija pre 3 do 4 milijarde godina. Štaviše, 2011. godine otkriveno je prisustvo vode u formi mikroskopskih količina u staklenim česticama, što je u suprotnosti sa ranijom pretpostavkom da je Mjesec potpuno suv.
Geološka struktura uzoraka takođe je ukazala na zajedničko poreklo Zemlje i Mjeseca, što podržava teoriju o džinovskom udaru u ranoj istoriji Sunčevog sistema.
Postoji više paralelnih dokaza da je čovek zaista bio na Mjesecu:
- direktne vizuelne potvrde s mjesta sletanja,
- desetine hiljada autentičnih fotografija,
- radna naučna oprema i podaci koji se i dalje analiziraju,
- i fizički uzorci koji su otkrili geološku istoriju Mjeseca.
Uprkos skepticizmu koji povremeno dolazi iz neinformisanih izvora, nauka nudi čvrste i provjerljive dokaze da su misije Apolo bile autentične. Svaki novi snimak, laserski eksperiment ili geološka analiza samo dodatno potvrđuju: ljudi su zaista hodali po Mjesecu.
Nova.rs
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.