Na današnji dan, 14. septembra 1321. godine, ugasio se život jednog od najvećih umova koje je svijet ikada upoznao.
Ali Dante nije otišao.
Ostao je u stihovima koji su vijekovima kasnije jednako snažni. Ostao je u riječima koje čovjeka tjeraju da zastane, pogleda u sebe i zapita se: gdje sam ja na svom putu?
Dante Aligijeri nije samo napisao „Božanstvenu komediju“. On je stvorio svijet u kojem se čovjek susreće sa svojim najdubljim strahovima, grijesima i nadama. Svijet u kojem pakao nije samo mjesto kazne, već ogledalo ljudske duše. U kojem čistilište predstavlja borbu, a raj mogućnost spasenja.
Njegovo putovanje kroz zagrobni život postalo je jedno od najmoćnijih književnih svjedočanstava o ljudskom postojanju.
Dante je pisao u vremenu nemira, progona i političkih sukoba. Bio je prognanik, pjesnik i mislilac koji je izgubio svoj grad, ali nikada nije izgubio sposobnost da stvara.
Iz bola je nastala besmrtnost.
Iz usamljenosti – djelo koje je povezalo vijekove.
Iz ljudske slabosti – umjetnost koja i danas nadvisuje vrijeme.
Njegove riječi nisu ostale zarobljene u 14. vijeku. One su nastavile da žive u svakom čovjeku koji je ikada tražio smisao, u svakome ko je osjetio gubitak, u svakome ko je vjerovao da i poslije najdublje tame postoji put prema svjetlosti.
Dante Aligijeri (1265–1321)
Neki ljudi umru, a njihovo ime ostane u istoriji.
Neki napišu djelo koje nadživi istoriju.
A onda postoje oni rijetki koji svojim djelom promijene način na koji čovječanstvo razmišlja o životu, smrti, grijehu, ljubavi i vječnosti.
Dante je bio jedan od njih.
Četrnaesti septembar nije samo datum njegove smrti.
To je dan kada se prisjećamo da čovjek može nestati iz svijeta, ali da njegove misli, ako su dovoljno velike, mogu trajati duže od svega što je ljudska ruka izgradila.
Jer vrijeme odnosi ljude. Ali ne odnosi ono što su ostavili iza sebe.
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.