Premda je najpoznatiji kao rodni grad našeg jedinog nobelovca Ive Andrića, Travnik je takođe nadaleko poznat i po još najmanje dvije bitne stavke – odlično očuvanoj tvrđavi Stari grad i čuvenim ćevapima.
Na naš treći FAM trip “Odmori u BiH” (prvi kroz “ljutu Krajinu”, a drugi kroz tuzlansku regiju) krenuli smo dobro utabanim stazama, kombinujući sve ono što Travnik pruža, uživajući u mirisima i ukusima, ali i istorijskim tekovinama kojih ima napretek.
Nakon što smo se rano ujutro najeli ukusnih ćevapa kod “Harija”, pružili smo korak do rodne kuće našeg nobelovca kako bismo barem za trenutak mogli osjetiti u kakvom je to ambijentu odrastao autor “Travničke hronike”, “Na Drini ćuprije”, “Gospođice” i drugih velikih djela domaće književnosti.
Andrić je rođen u ovoj kući 9. oktobra 1892. godine, u travničkoj mahali Zenjak. Nakon što je dobio Nobelovu nagradu 10. decembra 1961. godine, upravljači Travnika poželjeli su da njegovu rodnu kuću pretvore u muzej posvećen životu i djelu velikog književnika. Njemu se, kako je ispričao Enes Škrgo, kustos Memorijalnog muzeja “Rodna kuća Ive Andrića”, nimalo nije dopala ideja da za života dobije nekakav spomenik, pa je sve odbacio sa velikim negodovanjem.
– Negodovao je veoma burno i ljutio se, rekao je da ne bi volio da za života ima mauzolej. Kada su predstavnici Travnika vidjeli njegovu reakciju, postupili su kao što je on pisao u “Priči o Vezirovom slonu” kao najmudriji ljudi u Bosni, pa su mu rekli da to neće biti konvencionalni muzej, da žele otvoriti biblioteku u kojoj bi prije svega izložili inostrana izdanja njegovih djela, jer je sve više stranih turista dolazilo u Travnik da vidi kuću u kojoj je rođen i simbole grada koje je opisivao u svojim djelima – objasnio je kustos.
On priča da je pisca to odobrovoljilo, ideja spomenika knjige i biblioteke, pa je dao svoj pristanak. Iako kuća djeluje kao muzej, istina je da ga nisu mnogo obmanuli jer ima značajnu biblioteku sa oko 1 000 knjiga i njegovih različih djela i izdanja. U kući se čuva i dostupna je značajna literatura o njegovom djelu u književnosti.
– Mnogi istraživači, doktoranti, novinari, umjetnici, ljudi raznih profila, dolaze u ovaj muzej tražeći informacije o njegovom djelu, biografiji i životu, čime ovaj muzej ispunjava svoju funkciju. Ovdje se i na najbolji način možete upoznati sa njegovom književnošću – objasnio je Škrgo.
Ova kuća bila je prvo u vlasništvu porodice Antunović, a jedan od njenih članova, Tadija Antunović bio je krsni kum Ive Andrića. Kasnije je mijenjala vlasnike, a onda je sedamdesetih otkupljena od Pere Zeca i postala vlasništvo opštine. S obzirom na to da je bila prilično trošna, srušili su je i izgradili vrlo vjernu repliku tog zdanja. Od tada do dana Andrićeve smrti ona je bila spomen kuća. Onog dana kada je Andrić preminuo, 13. marta 1975. preimenovana je u Memorijalnim muzej i kao takva djeluje do danas.
U Travniku se održavaju i bojne maninfestacije posvećene velikom književniku, prije svega festival “Andrićevi dani”, koji se održava na njegov rođendan. Muzej obilježava i najznačajnije dane iz njegovog života.
– Mi ne čekamo samo da nam dođu turisti, radimo na tome da ih animiramo da čitaju Andrićeva djela, jer je to najvažnije od svega: da se čita. Imamo pozorišnu predstavu koja se igraju isključivo za turiste na tvrđavi Stari grad pod nazivom “Nobelovac i Travnik: Ivo Andrić, život i literatura”, zatim “Sve je moje iz Bosne”, kolažni program koji govori o gradovima njegovog života, Travniku, Sarajevu i Višegradu. Treća je kostimirana tura “Tragovima romana Travnička hronika” u kojoj glumac Matej Baškarov u kostimu osobe iz vezirove svite i ja u kostimu jednog od likova iz romana, krećemo sa mjesta gdje počinje radnja romana, u Lutvinoj kahvi i pratimo sve važne punktove radnje romana. Glumac interpretira fragmente romana, a ja govorim o istorijskoj pozadini tih ličnosti, događaja i lokaliteta na kojima se radnja odvija. Završavamo je onako kako se i roman završava sa epilogu u mahali u Lutvinoj kahvi – rekao nam je kustos muzeja.
I naravno, nakon posjete Andrićevoj kući, i mi smo se zaputili u Lutvinu kahvu, vjerovatno jedino mjesto na svijetu gdje možete popiti kafu i uz nju dobiti kompletan arsenal za poptuno uživanje: kafu, šećer, rahatluk, mlijeko, ali i cigaretu i šibicu, i osjetiti sve ono o čemu je Andrić pisao.
Našu posjetu Travniku nastavili smo vožnjom “ćirom” vozićem koji je svojevrsna atrakcija ovog grada, a koji nas je odvezao visoko uzbrdo na odlično očuvanu tvrđavu Stari grad iz 15. vijeka. Iako je jedno vrijeme bila dosta zapuštena, u posljednjih 15 godina, ona je uređena i danas predstavlja jedan od najbolje očuvanih nacionalnih spomenika.
– Ovo je jedno od najljepših mjesta i najstarijih u našem gradu. Ona je obnovljena i očuvana, a danas živi punim plućima. Imamo radionice lončara, posljednjeg u ovom poslu koji proizvodi tradiconalne posude, kao i tkalju koja tka na horizontalnom stanu, ovdje se održavaju razne manifestacije našeg grada, od izložbi, preko Kajganijade do kolektivnih vjenčanja – rekla je Fatima Maslić, direktorka Zavičajnog muzeja Travnik.
Nakon obilaska Travnika, zaputili smo se u Jajce, gdje smo se odmorili i prenoćili u hotelu “Plivsko jezero” odakle smo sljedećeg jutra krenuli u obilazak “kraljevskog grada”.
Vjerovatno jedan od najljepštih gradova u BiH, na ruku je bližoj okolini, a Banjalučanima posebno drag i privlačan u ljetnom periodu kada mnogobrojni kupači odlaze na kupanje “na branu”. Mi smo ovog puta preskočili kupanje pa smo direktno otišli da obiđemo mlinčiće na rijeci Plivi, pet kilometara udaljenih od grada.
Dvadeset vodenica izgrađeno je na sedrenoj pregradi između Velikog i Malog plivskog jezera, a prema podacima iz 1562. godine bilo ih je 24 i bili su u vlasništvu imućnih zemljoposjednika koji su ih davali na korištenje lokalnom stanovništvu u zamjenu za porez u brašnu. Obnovljeni su 2005. godine i danas ih radi šest u kojima se može kupiti tek samljeveno brašno, dok su ostali manje-više u funkciji spomenika.
Naš obilazak nastavili smo šetnjom prema najstarijem nacionalnom spomeniku u ovom gradu – hramu boga Mitrasa, indoevropskog božanstva i zaštitnika ratnika koji datira između 3. i 4. vijeka nove ere. Spomenik je toliko sačuvan da se na njemu mogu i sada vidjeti originalne boje korišćene prilikom izrade.
Nastavljajući šetnju, popeli smo se u Stari grad Jajce koji i danas ima svoje stanovnike za razliku od ostalih starih gradova koji su pretvoreni samo u tvrđave i muzeje, a što ga čini jednim od malobrojnih očuvanih utvrđenih gradskih naselja sa svim karakteristikama urbanog centra 15. vijeka.
Sistem gradskog utvrđenja i odbrambenih zidova građen je u nekoliko faza, a arhitektonski spomenici uvjerljivo ilustruju srednjovjekovnu umjetnost i različita politička stanja u Jajcu. U doba Hrvoja Vukčića ovdje je dominantna lokalna građevinsko – klesarska radionica, dok su u doba posljednjih bosanskih kraljeva u Jajcu radili majstori iz Dalmacije.
Prvo smo obišli katakombe izdubljene u živoj stijeni ispod platoa koji se nalazi između Medvjed-kule i Crkve Svete Marije. Katakombe su isklesane u periodu krajem 14. i početkom 15. vijeka po nalogu moćnog vojvode Hrvoja Vukčića Hrvatinića kao mjesto posljednjeg prebivališta porodice Hrvatinića što se i vidi na zidovima na nedovršenim reljefima Hrvoja i njegovog grba, te isklesane ženske figure sa ljiljanima u ruci. Iz predvorja se ulazi u crkvu građenu u romaničkom stilu, a zasvođenu u obliku ljiljana. I danas se mogu vidjeti kripta sa oltarom i uklesanim krstom, suncem i polumjesecom, kao i crkva sa krstionicama i grobnim mjestima.
U osmanskom periodu u katakombe se zatvorio jedan derviš smatrajući ovo mjesto svetim i tamo je proveo 40 dana hraneći se samo hljebom i vodom. U austrougarskom periodu jedan dosjetljivi trgovac zbog konstantne temperature je tu skladištio pivo i prodavao ga na platou. U periodu Drugog svjetskog rata pred Drugo zasjedanje AVNOJ-a cijeli vrhovni štab je bio smješten na platou, a krili su se od bombardovanja upravo u katakombama.
Preko puta katakombi nalazi se najstarija katolička crkva u BiH, jedina srednjovjekovna koja je opstala, Crkva Svete Marije sa Zvonikom Svetog Luke iz 13. vijeka koja je pretvorena u Fethiju (osvojena i postala džamija), 1528. godine.
Ova crkva nalazi se u podnožju citadele i na njoj se vide razne etape i prekrajanja, proširivanja i pretvaranje u džamiju, zbog čega nije moguće uopšte utvrditi kako je prvobitno izgledala. Na našu sreću i oduševljenje, mogli smo da uđemo i da je pogledamo iznutra, iako to nije običaj i vrlo rijetko se otvara za posjetioce.
Nedaleko od ovog mjesta vidjeli smo i mjesto gdje je osnovana Telegrafska agencija nove Jugoslavije – čuveni Tanjug.
Penjući se prema vrhu utvrde, obišli smo u Dizdarevu ili Žensku džamiju u gornjem dijelu grada, tzv. Gornjoj Mahali, neposredno pored jajačke citadele, koju je izgradio Sulejman-beg Kulenovic 1813. godine i koja je od najranijih dana, a i danas namijenjena za molitve gotovo isključivo ženama.
Naravno, kada se konačno popnete na tvrđavu, možete da uživate u divnom pogledu na Jajce, ali i saznate da se ispod zidina nalaze podzemni hodnici i prostorije, koje je vrijeme zatrpalo i koje čeka neka bolja vremena kako bi bili restaurirani.
Ako poželite pratnju vodiča, saznaćete da se i sa tog mjesta vidi spomenik zvani Kraljev grob u Zastinju na Borovima, na južnoj padini brda Huma. U pitanju je stećak posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića koji je tragično ubijen 1463. godine, a čije su kosti smještene u Franjevačkom samostanu u Jajcu, u staklenom kovčegu.
Upravo tamo smo se zaputili silazeći sa Starog grada u jedan, može se reći odlični muzej u kojem počiva posljednji kralj, a čuvaju se i mnogobrojni reklikti od neprocjenjive vrijednosti.
– Prije dvije godine ovaj muzej je dobio nagradu za najbolji muzej u BiH. Ovdje se može vidjeti etnografska zbirka života i odijevanja u ovim krajevima. Takođe, tu su eksponati antike i prikazi Mitre i Meduze, kao i kratki bodež i mač iz 9. vijeka prije nove ere nazvan “Mošunj”, jedan od najznačajnijih artefakata pronađenih kod nas – saznali smo od gvardijana samostana.
U muzeju se čuvaju i dokumenti i to Hrvojev misal, jedan od najvrijednijih pisanjih primjeraka bosančice čija je replika ovdje, a original se čuva u Moskvi. Ovo je jedan od najljepše ukrašenih dokumenata. Drugi vrlo vrijedan je Hvalov zbornik, misal, replika rukopisa Crkve bosanske, odnosno glavna knjiga po kojoj su se održavala crkvena bogosluženja.
Najvažniji eksponat ovog muzeja svakako su kosti posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića oženjenog srpskom princezom Jelenom Branković, posljednjom kraljicom Bosne. Kako je Stjepan završio svoj mladi život i kako je ugašena loza Kotromanića, nestalo je Bosansko kraljevstvo, odakle izreka “Bosna šaptom pade”, saznali smo u ovom muzeju, u prostoriji sa staklenim kovčegom kroz koji se vide kosti posljednjeg kralja.
Posjetu Jajcu zaokružili smo posjetom Domu AVNOJ-a, bivšem Sokolskom domu, mjestu u kojem je održano Drugo zasjedanje AVNOJ-a i jednom od malobrojnih muzeja u Evropi posvećenih antifašizmu kao svjetskoj pojavi, sa autentičnim eksponatima.
Našu posjetu i treći FAM trip završili smo atrakcijom koju pruža ovaj grad – spuštanjem zip lineom, preko čuvenog velikog vodopada u Jajcu.
Inicijativa „Odmori u BiH“ pokrenuta je sa ciljem da motiviše što veći broj ljudi da ove godine posjete domaće destinacije. Ovo putovanje medija koji su zanilježili ono najbolje, realizovano je uz podršku Evropske unije u BiH. U sklopu inicijative pokrenuta je i web platforma na adresi www.odmoriubih.ba, koja promoviše turističke potencijale Bosne i Hercegovine i nudi mogućnost kupovine ponuda za odmor u BiH.
A. Pisarević / SrpskaCafe.com
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.