Prve metode mjerenja vremena bile su prirodne, smjena Mjesečevih faza i položaj Sunca na nebu, što je dovelo do lunarne i solarno-lunarne računice.
Egipćani su među prvima uveli kalendar zasnovan isključivo na Suncu, koristeći zvijezdu Sirijus da bi predvidjeli godišnje poplave Nila, što je bio ključan momenat za poljoprivredu.
Ipak, njihov kalendar je kasnio četvrtinu dana svake godine pa se postepeno pomjerao. Veliku promjenu donio je Gaj Julije Cezar 45. godine prije nove ere, uvodeći julijanski kalendar. On je gotovo precizno uskladio godinu sa Suncem dodavanjem jednog prestupnog dana svake četvrte godine, ali je i ta reforma i dalje imala malu grešku od oko 11 minuta i 14 sekundi godišnje, što je tokom vijekova postalo značajno.
Zbog tog nakupljenog pomjeranja datum Uskrsa se polako udaljavao od proljećne ravnodnevice pa je ključna revizija nastala 1582. godine, kada je papa Grgur 13. uveo gregorijanski kalendar.
Da bi ispravio zaostatak, papa je naredio da se nakon 4. oktobra 1582. odmah računa 15. oktobar, brišući deset dana iz istorije. Zbog političkih i vjerskih razloga neke pravoslavne crkve, uključujući Srpsku, još koriste julijanski kalendar za crkvene praznike, zbog čega Nova godina po julijanskom kalendaru pada trinaest dana kasnije.
Zanimljivo je da su mnoge kulture, poput Maja, razvile izuzetno sofisticirane kalendarske sisteme zasnovane na ciklusima koji su se poklapali nakon dugih perioda, a ne samo na Sunčevim ili Mjesečevim kretanjima.
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.